Rikverc

TITO U NOVOM SRPSKOM PORETKU SEĆANJA (I)

Antikomunizam je multifunkcionalni okvir srpske kulture sećanja s kraja 20. veka. Kao oznaka zbirnog i rastegljivog neprijatelja komunizam je postao opšte mesto govora opozicije još od kraja 1980-ih: komunjare”, ”banda crvena”, ”komunistički teror", "pedeset godina mraka", "jedno od zala koje nas je zadesilo", "pakao komunizma", "Titova despotija" "komunistička despotija", "Tito - krvnik i zlikovac", "noćna mora" i "brozomora", "carstvo laži" - jesu formule koje su stekle status apriornih istina i postulata. Pod "komunjarama" i pod "Brozom" sve je bilo strašno, a sve što je strašno sada, takvo je jer dolazi iz "komunizma". Antikomunizam je zapravo bio prvi "govor mržnje" kod nas - tek posle se prešlo na druge nacije (Gojković, 1998). Antikomunizam je mrzilački grč inteligencije, proizvođač alibija i grandiozni generator socijalne neodgovornosti (D.Gojković), koji je na Zapadnom Balkanu zamagljavao uočavanje složenosti jugoslovenskog samoupravnog socijalizma. Dok se u drugim bivšim socijalističkim režimima sećanje na socijalizam uglavnom hladi, o sličnoj funkciji vrelog sećanja na komunizam u Rumuniji svedoči D. Barbi (Barby). Rastegljivi antikomunizam srpske opozicije, a naročito inteligencije, zamagljavao je i analizu Miloševićevog režima i skretao je na pogrešan teren. Danas se, naime, sve više probija shvatanje da je reč o političaru, veštom pragmatičaru (kom je dobrodošlo bilo sve što je upotrebljivo), a koji nije bio ni veliki nacionalista, a još manje komunista. Milošević je operacionalizovao nacionalizam takoreći savršeno (D.Gojković), iako ozbiljniji nacionalista nije nikada ni bio (Ante Marković , Piter Galbrajt).

Nakon pada Miloševića nacionalizam nije napušten između ostalog i stoga jer je njegov kontinuitet uspešno zamaglila ideologija novog nultog časa. Naime, novi trijumfalni antikomunizam 2000. obznanio je “definitivni slom epohe komunizma” od 1945. do 2000, normalizujući novi “demokratski nacionalizam”. Unutar rastegljivog bezobalnog antikomunizma rušeni su i neki konkretniji okviri Titovog autoriteta, harizme i kulta. Titova harizmatizacija bila je dugo uokvirena antifašizmom i antistaljinizmom. Izmena odnosa prema Titu iziskivala je rušenje ovih okvira, pre svega antifašističkog. U atmosferi normalizovanog nacionalizma uvek je antifašizam nepoželjan, a u klimi antikomunizma fašizam postaje čak salonski. Jer pozivati se na fašiste, znači pozivati se na najdoslednije antikomuniste. Ove okolnosti bi se mogle možda i ignorisati da je reč samo oponašanju salonske inteligencije, koja od politike pravi modu. Pre će biti da je reč o dubljoj konzervativnoj sklonosti današnjih vladajućih elita i državnog vrha da se neutralizuje fašizam  irastereti nacionalna prošlost. Jedan od predsednika Jugoslavije pre nekoliko godina javno se založio za skidanje fašističke hipoteke sa Ljotićevog Zbora, a M. Nedić je na predlog doskorašnjeg predsednika SAN-u uvršćen u zbornik “Sto znamenitih Srba”. Anti-antifašizam pomenutih uticajnih ličnosti samo je vrh masivnijeg ledenog brega, čiju osnovu predstavlja neskriveni zaokret u desno srpske stvaralačke inteligencije. Na delu je bila brza masovna konverzija stvaralačke inteligencije od internacionalizma ka etnokratskom liberalizmu, od antifašizma ka anti-antifašizmu. U sklopu ove konverzije izmenjena je uloga antifašizma i njegovog dosadašnjeg domaćeg ključnog ličnog simbola - J.B.Tita. U tu svrhu najpre je valjalo stvoriti novi poredak sećanja, tj. normalizovati nacionalizam i dovesti u sumnju antifašizam.

Poznato je da je antifašizam u socijalizmu imao važnu ideološku ulogu u imunizaciji režima od kritike. Ratne antifašističke zasluge pravdale su mirnodopske propuste. Antifašizam je bio kruna svih oslobodilačkih ratova i središnji sadržaj oslobodilačke kulture sećanja komunista. Oslanjao se na dualističku viziju rata sa odveć kruto suprotstavljenim pozitivnim i negativnim junacima. Komunistička klasna nad-etnička vizija rata ublažavala je etničke sukobe, a dekretirano sećanje preko bratstva i jedinstva dugo je kosmopolitizovalo trusni prostor. Antifašizam je pravdao vlast komunista, ali i međunacionalnu trpeljivost. Medjutim, svaka ideološka prenaglašenost stvara zasićenost i otpor. Erozija antifašizma ubrzana je kada je otpor njoj postao nekažnjiv. Sa slabljenjem pretnji od SSSR-a oslabila je aktuelnost antistaljinizma, a prvi nagoveštaj erozije antifašizma u Jugoslaviji bio je protivrečni spoj nacionalizma i levice još krajem 1980-ih. Tada je i ukinuta službena zaštita Titovog kulta, čijim kastriranjem je antifašizam primio nacionalnu boju.

U građanskom ratu antifašizam nije iščezao, ali mu je izmenjen sadržaj. Novi “patriotski” heroji potisnuli su komunističke ustanike. U Srbiji je antifašizam postao suvišan tek u drugoj fazi konverzije posle pada Miloševića, kada je odmah normalizovan etnokratski liberalizam, preko spoja nacionalizma i liberalnog antitotalitarizma u obrascu “demokratskog nacionalizma”. Analizom srednješkolskih udžbenika istorije može se uočiti da je erozija antifašizma u Hrvatskoj krenula još početkom 1990-ih (intronizacijom domobranskog antifašizma i rasterećenjem ustaštva od fašizma), a u Srbiji desetak godina kasnije proglašenjem četničkog pokreta antifašističkim. U srednjoškolskim udžbenicima istorije iz 2002. Titu je uz bok stavljen Draža Mihajlović kao podjednako značajan borac protiv fašizma. U oslobodilačkoj kulturi sećanja uspešniji način da se potkopa Titova harizma teško da bi se mogao naći. U Miloševićevom režimu antifašizam jeste bio modifikovan, ali ne i revidiran, jer je SUBNOR bio važno krilo SPS-a. Neravnomerno slabljenje antifašizma praćeno je neujednačenim slabljenjem Titovog kulta u službenom poretku sećanja: nisu svuda rušene Titove biste, niti menjane ulice sa njegovim imenom. Detitoizacija je zavisila od procene vladajućih snaga koliko Titovo ime može koristiti u pravdanju nove politike, ali i od otpora lokalnih vlasti. Bilo bi površno eroziju antifašizma objašnjavati samo lako razumljivom činjenicom da kod svakog nacionalizma slabi kritičnost prema fašizmu i da iskreni nacionalista nikada ne može biti dosledni antifašista. Uzroke slabljenja antifašizma treba tražiti u višeslojnom procesu ne uvek vidljivih krupnih promena epohalne svesti s kraja 20. veka:

(1) opšti zaokret epohalne svesti u desno, normalizacija liberalizma i demonizacija socijalizma su razlog potiskivanja antifašizma i normalizacije antitotalitarizma;

(2) ovi opšti činioci na Balkanu prelamali su se kroz lokalne okolnosti međunacionalnog sukobljavanja i gradjanskog rata. U Istočnoj Evropi antikomunizam ima već decenijski kontinuitet, što je inače retkost kod političkih strasti visokog intenziteta. Nacionalne homogenizacije u obnovljenom kapitalizmu tražile su novu idejnu organizaciju političke mržnje. Tito se sada javlja kao negativni komunista i mrzitelj nacionalnog. Titovi protivnici postaju pozitivni junaci i branitelji nacionalnog kapitalizma. Antifašizam je osporen, ignorisan ili preakcentovan.

U tom cilju je s vrha dozirana revizija istorije u kojoj se kvislinško društvo Hitlerovih saveznika na Balkanu predstavlja kao žrtva, a njihove žrtve demonizuju se kao dželati. U Srbiji je skoro normalizovano novo obrtanje perspektive. Na sličan način u Hrvatskoj je Blajburg, kao “mesto nedužnog stradanja nacije”, zamenio Jasenovac, a u Sloveniji je novo mesto sećanja Kočevski Rog. Novi nacionalni patriotizam konstruiše se opet kao zajednica žrtava i rehabilituje (martirologija Nedića, kvislinga i četnika kao komunističkih žrtava). Napor da se realnost kvislinštva progna iz sećanja i obznani istorijska normalnost Ljotića i Nedića, podudara se sa nastojanjem da se žrtve fašizma optuže za novo uznemiravanje. Komunisti su glavni krivci za trajnu prezentaciju naše saradnje sa fašizmom, zato treba obrnuti perspektivu i antifašizam optužiti kao nepotrebnu provokaciju okupatora. U pozadini ove verzije osude antifašizma je neistorično i shematsko sučeljavanje revidirane herojske i državotvorne ideje u srpskoj istoriji, tj. novo viđenje buntovnika kao upropastitelja, a kompromisera kao graditelja. Antifašizam se svrstava u štetan i iracionalni bunt, a kvislinštvo u razumnu nacionalnu politiku. Tito se od heroja preobražava u upropastitelja. Kod nacionalističkih konzervativaca Tito je neprijatelj nacije, a kod liberala je totalitarni protivnik pravne države. Prva struja njegov antifašizam smatra štetnim, a druga iznuđenim. Antititoizam teče u znaku antipatriotske i antitotalitarne retorike.

Danas je preko prohodnog antikomunizma najzgodnije diskreditovati mondijaliste i internacionaliste koji razbijaju homogenost nacije. Titova parola bratstvo-jedinstvo je sinonim fatalno pogrešne politike. U konzervativnom prekrajanju istorije antifašizam redovno je na udaru. Relativisanjem antifašizma stvara se prostor za intronizaciju novih nacionalnih oslobodioca i normalizaciju nacionalne države. Premda autoritarno nametan, antifašizam je gotovo pola stoleća bio važan sastojak identiteta jugoslovenskih naroda i realni oslonac njihovog zajedništva. Upravo zato se konzervativci danas trude da u borbi protiv ostataka ovih ideja najpre relativizuju antifašizam, koji nije homogenizovao nego cepao naciju na fašiste i antifašiste.

Iz knjige Todora Kuljića ,,TITO", Narodna biblioteka Žarko Zrenjanin, Zrenjanin, 2004.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top