Kratka istorija anarhizma

Tragovi anarhističkog delovanja mogu se pronaći u antičkom periodu, i mnogi autori se slažu da je oličen u kineskom taoizmu ili grčkom sofizmu i stoicizmu. Tako na primer, pojedini teoretičari pronalaze tragove anarhističkog učenja kod kineskog mislioca Lao Cea ili grčkog filozofa Zenona. Upravo je Zenon, po rečima Petra Kropotkina, učio o slobodnoj opštini bez vlasti i nju suprostavio utopiji vlasti u Platonovoj Republici. Ono što povezuje ova učenja sa anarhizmom je, pre svega, sumnja u moralni autoritet države. I u narednim epohama, pod uticajem antičkih mislilaca, pojavljuju se pojedinci ili grupe koje su dovodili u sumnju autoritet vladara, crkve ili neke druge institucije. Kliford Harper, autor knjige „Anarhija – grafički vodič“ pronalazi da su se slobodarski pokreti pojavili već početkom 13. veka, u obliku „Free spirit“ pokreta, koji su bili izrazito anticrkvene orijentacije. 

Jedna od ličnosti, koja će nadahnuti generacije, bio je Vilijam Godvin (1756-1836). Pod uticajem prosvetiteljstva, verovao je  u progresivistički smer čovekovog razvoja i u mogućnost promene sveta edukacijom i širenjem ideja. Za Godvina, Petar Kropotkin kaže: “On nije upotrebljavao reč “anarhija”, ali je veoma dobro izlagao njene osnovne stavove, napadajući zakone, dokazujući nepotrebnost države i govoreći da će istinsko pravosuđe, jedini pravi temelj svakog društva, biti dostignuto tek sa uništenjem sudova.” Ipak, anarhizam kao prepoznatljiva politička ideja razvio se tek pojavom sledećih autora: Maksa Štirnera (1806-1856), Pjera Prudona (1809-1865), Mihaila Bakunjina (1814-1876) i najzad, Petra Kropotkina (1842-1921). Svaki od njih je delovao zasebno i bez osećaja pripadnosti nekom pokretu ili ideologiji, pri tome dajući osnovne obrise onome što će kasnije dobiti naziv – anarhizam, i svoj doprinos da se anarhistička ideja naučno utemelji. Štirner je tako, razmišljajući kao pravi metafizičar – hegelijanac, propagirao preporod ljudskog “Ja” i “nadmoćnost” pojedinca, dakle slobodu pojedinca od bilo kakvog autoriteta. Prudon je pak, koristeći reč “anarhija” pokušao da označi društveno uređenje bez vlasti, i jedan je od prvih autora koji je kritikovao napore ljudi da pronađu bilo koju vrstu vlasti koja bi služila za ugnjetavanje. Koristeći prethodna saznanja, Bakunjin se pojavio sa idejom uništenja države zajedno sa svim njenim ustanovama i pozivao na formiranje saveza, federacije slobodnih opština. Kropotkin ne prihvata Prudonove mirne, postepene reforme, niti Bakunjinov spontani pokret naroda koji razara stare strukture. On ukidanje autoriteta vidi kao svesnu akciju naroda, koji je naoružan revolucionarnom mišlju, nadom i moralnim principima. 

U vreme kada se pojavio, anarhizam je predstavljao konfuzni pojam koji je mogao značiti bezmalo sve, od umetničkog angažmana kakvog individualističkog ekscentrika, preko socijalne teorije izlagane u naučnim časopisima, do različitih aktivnosti “propagande delom”. Pojavivši se u vreme drugih socijalističkih učenja, uspeo je da pridobije značajnu podršku različitih slojeva društva, te postaje značajna komponenta narastajućeg socijalističkog pokreta. Nakon toga, ideje anarhizma nastavljaju da se šire po svim meridijanima, razvijajući se i uobličavajući samu platformu i prilagođavajući je vremenu i prostoru u kojem su se pojavljivale. Jedna od takvih specifičnosti je i ideja anarhosindikalizma, koja je imala jako uporište na Pirinejskom poluostrvu i svoj vrhunac je imala neposredno pre i za vreme Španskog građanskog rata. Upravo se ta epizoda smatra najvećim dostignućem anarhističkog pokreta i mnogi autori se slažu da je Španska revolucija ostala jedan od najdalekosežnijih pokušaja da se u jako teškim uslovima organizuje život na slobodarskim principima.     

Nakon Španskog građanskog rata, anarhistička ideja lagano bledi. Usledio je Drugi svetski rat, pokret zapada u krizu, dok anarhisti u skladu sa svojim shvatanjima različito gledaju na novi svetski sukob, te tako jedan deo njih jasno ističe svoj antiratni stav i izbegava mobilizaciju, dok drugi uzimaju učešće u pokretu otpora pojedinih država. Mnogi anarhisti se jasno izjašnjavaju protiv novog imperijalističkog rata, pa tako Ema Goldman u pismu svom prijatelju pored ostalog kaže: “Rat, ko god bio pobednik ili gubitnik, stvoriće samo novo ludilo u svetu”. Sa druge strane, jedan deo anarhista je bio na stanovištu da novi uslovi zahtevaju nove taktike, te su se tako priključivali pokretima otpora, posebno u Francuskoj. Podela interesnih sfera, koja je usledila nakon završetka rata, između kapitalističkog Zapada i komunističkog/boljševičkog Istoka, dovela je do situacije u kojoj anarhistički pokret dobija dva snažna neprijatelja. Polazeći od kritike svih autoritarnih režima, bilo je za očekivati da anarhisti pruže otpor obema stranama, dovodeći ih tako u nepomirljiv sukob sa njima. 

Jedan od ključnih momenata je svakako bio Studentski pokret 1968. godine. Premda se završio kao još jedna revolucija koja je izneverila očekivanja, pokret je ipak doneo neke promene pa je, pored ostalog, rehabilitovao ideje solidarnosti i samoorganizovanja, koje se pripisuju anarhizmu. Mnogi klasični anarhistički autori, poput Kropotkina, ponovo dobijaju sledbenike, ovog puta u besnim studentima, zainteresovanim ne toliko za pojedinačne teze i argumente koliko za opšti intelektualni i životni stav, tako otkrivajući anarhističku kritiku načina socijalnog organizovanja. Međutim, pobuna je bila kratkog daha, studentske vođe su brzo našle zajednički jezik sa vlastima, a one su to iskoristile za slamanje bilo kakvog otpora. Posledica toga je potpuno marginalizovanje ideja anarhizma i njihovo povlačenje u kontrakulturu. 

Novi momenat predstavljale su demonstracije u Sijetlu 1999. godine, koje su iz kontrakulture ponovo u širu javnost iznele anarhističke crno-crvene zastave. Tom prilikom preko 100 000 protestanata uspešno je blokiralo sastanak Svetske trgovinske organizacije. Bez obzira na šaroliko društvo i različite interese skupina i pojedinih protestanata, snažni i široki pokret, koji je vrlo konkretno pokazao svoju revolucionarnu energiju i snagu u Sijetlu, jeste u osnovi anarhistički jer je za razliku od mnogih sličnih pokreta imao jasnu političku dimenziju u praktičnom odbacivanju bilo kakvog vođstva, posredništva i reprezentovanja okupljenih.

Da li je moguće na nekoliko strana ispisati bogatu istoriju anarhističke ideje? Naravno da nije. Uvek postoji opasnost da će se nešto propustiti, pa tako u ovom tekstu nije bilo mesta za Mučenike sa Hajmarketa, Nestora Mahnoa ili za Kronštatske heroje. Osim toga, u kratkom tekstu poput ovog nije moguće zabeležiti sve uticaje anarhističke misli na društvo u celini. Da bi se oni shvatili potrebno je okrenuti se oko sebe. Zasigurno se mogu pronaći svuda oko nas. Na kraju krajeva, anarhizam znači sloboda, a sloboda je od svih stvari najpreča. 

  

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Vojkan TRIFUNOVIĆ

Profesor istorije, Kraljevo

AkuzatiV - Online magazin

Back to top