Kultura

VAN GOG: Pisma bratu

 „Ja sam, na veliku radost gostioničara, poštara... noćnih švrljala i sebe samog, tri noći probdio slikajući. Spavao sam danju. Često mi se čini da je noć mnogo življa i bogatije obojena nego dan.“

Uvek je pokušavao da pronađe idealnu boju sunca, mešajući je sa crvenim tonovima sutona, ljubičastim čempresima i tragovima zvezda iznad polja. Uvek je tražio svoje ptičje gnezdo tumarajući po nepoznatim evropskim gradovima, lutajući u cipelama koje su u porama svojih đonova i dalje nosile zrnca zemlje sa holandskih drumova. Te cipele, večno same u svojim koracima, ostavljale su tragove smisla svetom, bojeći usnule pejzaže. Za uzvrat nisu dobile ništa, sem promrzlih prstiju, loše nameštenih soba u potkrovljima, pogrešnih dodira i razočarenja. Ruke velikog majstora, impulsivnog slikara, strasnog vladara bele tkanine u drvenom ramu, morale su ljudima dokazivati da su žive, da imaju ime i prezime i da se razlikuju od drugih ruku po svojim pokretima, zanosima i upornošću.

„Ali ja moram nastaviti da idem svojim sadašnjim putem, jer ako ne budem ništa radio, ako ne budem učio, ako ne budem više tražio, bit' će zlo sa mnom. Evo, što ja mislim da je potrebno, nastaviti, nastaviti. Vidiš, strastveno radim, mada još od tog rada nema nekog velikog rezultata. Ja se ipak nadam, da će na tom trnju jednom procvasti belo cveće i da su ove moje naoko jalove borbe samo porođajne muke. Najpre boli, zatim, posle njih, radost.“

Radost mu je uvek nedostajala. I njegovo je rođenje ostalo u senci bratove smrti, koji se takođe zvao Vinsent. Njegov stariji brat je bio sahranjen u dvorištu crkve gde je Vinsent sa roditeljima išao na nedeljne liturgije. Da bi ušao u crkvu, morao je proći pored groba na kome je pisalo njegovo ime.  

Van Gog je bio jedinstven u svojoj skromnosti i nenametljivosti, iza koje se, ipak, krio snažan ego. Smatrao je da čovek sve svoje životne uspehe može postići samo trudom i radom i živeo je u skladu sa tim, pridržavajući se reči Gavarnija „nijedan dan bez crte.“ Njegov duh je bio oslikan upravo ovim idealima. Njegov mlađi brat Teo, sa kojim je razmenio preko šesto pisama i bio veoma blizak, govorio je da Vinsent ne želi prosečnost i da on nije takav slikar. 

„Šta da ti kažem o prosečnim umetnicima, kojima ja, po tvom mišljenju, ne bih hteo pripadati? Zavisi šta podrazumevamo pod rečju prosečan. Ja ću učiniti što budem mogao, ali ja ne prezirem prosečnost u običnom značenju te reči. Sigurno je, da se čovek neće uzdići iznad proseka, ako prezire ono što je prosečno i čini mi se, da moramo bar u početku donekle poštovati i prosečnost, te da moramo znati, da i to već nešto znači i da se bez truda i muke ne može biti ni prosečan.“ 

Tokom života Vinsent je svoje najveće radosti doživljavao u svakodnevnom slikanju, modelima koji su mu pozirali, motivima seoskog života, prizorima noći, studijama ljudske naravi. Ljubav ga je takođe snažno obuzimala, nekoliko puta, donoseći mu euforične dane, ali i dane besmisla i osame. Nakon svog prvog ljubavnog razočarenja, Vinsent se, iz Londona, gde je radio u umetničkoj galeriji svojih rođaka, seli u jedno malo rudarsko mesto Borinahu, gde počinje da održava propovedi identifikujući se sa rudarima i proživljavajući njihove živote. Vinsent u tom periodu, deleći sa rudarima svoj poslednji novčić, upoznaje bedu, glad, iznemoglost i bolest, kao posledicu takvog života. Zbog nedostatka prihoda, roditelju ga izdržavaju, a kasnije i brat Teo. 

Svoju drugu ljubav, Vinsent doživljava po povratka iz Borinahua u Eten, zaljubljujući se u svoju rođaku, udovicu, koja je imala jedno dete. „K.“ je, kako ju je oslovljavao u svojim pismima, bila žena koju je odlikovala njena „nerazdvojiva prošlost i budućnost“. Vinsent je ljubav prema ovoj ženi okarakterisao „strahovitom dilemom“ da li da se pomiri sa rečima „nikada, ne, nikada“ ili da „živi u nadi i da se ne pomiri sa sudbinom?“. Birajući ovu drugu mogućnost, Vinsent govori da se nije pokajao, ali da još uvek „stoji pred onim nikada, ne, nikada.“ Ova ljubav ga inspiriše, on se potpuno daje, obuzima ga čitavim bićem toliko, da sam navodi da je „K.“ u njegov život unela smisao, da je „život istinski zavoleo i da je veoma srećan što ljubi“, te da to „nikada, ne, nikada“ predstavlja samo „komad leda koji privija na svoje srce da bi ga otopio.“ Ljubav prema ovoj ženi poredi sa pesmom „Aimer encore“ („Nanovo voleti moja draga, moja triput draga, moja ljubljena...“). Citiranjem ovih stihova, Vinsent potvrđuje koliko mu je ljubav bila važna i koliko je on, van svog umetničkog sveta, bez ljubavi, bio usamljen. Njegova lepršava pisma, u kojima ovaj odrasli čovek liči na zaljubljivog dečaka, zaokružuju sliku o njemu kao večnom idealisti i sanjaru koji mašta o prisustvu i nežnosti žene u svom životu. Vinsent je govorio da „ništa kao istinska ljubav čoveka tako silno ne unosi u stvarnost“ i da je stanje zaljubljenosti za njega „otkriće iz jedne nove hemisfere“. Sanjarenje je opisao kao rastresenost i pripisao ga je sopstvenoj krivici.

„Ljubav je u stvari nešto pozitivno, nešto snažno, nešto tako stvarno, da je nekome, ko voli, jednako nemoguće ugušiti taj osećaj kao i ubiti samoga sebe. Ako mi odgovoriš, pa ipak, neki ljudi ubijaju sami sebe, ja ću ti jednostavno odgovoriti, ne mislim ja da sam taj čovek koji ima takvih sklonosti. Zato bih i ja hteo, da se i ti zaljubiš, ali za to je potrebna jedna „ona“, no što se tiče te „one“, sa njom je kao i sa ostalim stvarima: ko traži, naći će, mada je naći sreća, a ne naša zasluga.“

Nakon razočarenja u „K.“ i njenog odbijanja, Vinsent odlazi u Hag, gde uzima časove slikarstva i upoznaje svoju novu ljubav, prostitutku koju izbavlja sa ulice. Kako prodaje samo nekoliko slika i ne uspeva da zajedno sa njom preživi sa sto franaka mesečno koje mu je slao Teo, veza se raspada i Vinsent se ponovo vraća roditeljima, gde slika seoske motive. Potom, opet vođen ličnim razočarenjima, odlazi u Pariz kod Tea. U Parizu upoznaje velika slikarska imena poput Gogena, Sezana i Tuluz-Lotreka. Pod uticajem impresionista, njegovi uljani motivi bivaju sve vedriji i svetliji, jarkih boja. Međutim, iako prihvata duh impresionizma, isti ne udovoljava u potpunosti njegovoj prirodi. Impresionistima je bila važna tehnika slikanja, a Vinsent se grozio pravila bilo koje vrste. Smatrao je da slikar treba sam da stvara svoju likovnu abecedu.

Pijani život Pariza, za Vinsenta pomalo sterilan, te vapaj za novim motivima, prelivaju čašu i odvode ga na jug Francuske, u Provansu, gde počinje slikati živopisne francuske pejzaže, predele u žitu i suncokretu, provodeći vreme pod vedrim nebom i suncem, zanesem nijansama žute, plave i ljubičaste boje. U tom periodu slika jednu sliku dnevno, a zbog veoma skromnih prihoda, koje uglavnom troši na boje i platna, štedi na hrani i zadovoljava se samo hlebom i kafom. Glad koju je osećao prema bojama bila je jača od bilo koje druge vrste gladi.

Vođen velikim očekivanjima koja se nisu ostvarila, Vinsent nakon loše prodaje slika i sukoba sa svojim prijateljem Gogenom, ostaje potpuno sam, tone duboko u alkohol i šizofreniju. „Ako oluja unutra previše tutnji, tada popijem čašicu više, da bih slabije čuo tu tutnjavu.“ Zbog glasova koji su ga opsedali, sebi odseca uvo i završava u duševnoj bolnici nedaleko od Arlesa.

Van Gog je u svojom pismima priznao da slikarstvo, u početku, nije shvatao ozbiljno. Mislio je da je od slikarstva mnogo korisniji kovački i lekarski poziv i da je slikanje neumesna rabota. Međutim, pročitavši  Vodič u tehnike crtanja, uspešno stvara grafike. Navodi da je svoje dobre radove pripisivao nekoj vrsti „vradžbine ili slučaja“, odnosno da ga je iznenadio sopstveni talenat, a svoje oduševljenje linijama i bojama nije krio.

„U slikarstvu ima nešto beskrajno, ja ti to ne mogu na brzinu razjasniti,ali to je divno za izražavanje ugođaja. U bojama ima skrivenih harmonija ili kontrasta koji deluju sami po sebi i koje bez toga ne bismo mogli iskoristiti. Stvari koje vidim, bude u meni nove užitke, jer sam se počeo nadati, da ću sam uraditi nešto, u čemu će biti duše. Velike se stvari, naime, ne rade samo po impulsu, do njih dolazimo nadovezivanjem sitnih stvari, povezanih u jednu celinu.“ 

U njegovim slikama, sem duše, zapravo ničeg drugog i nije bilo. Slikanje je za njega bilo „krečenje puta kroz nevidljivi zid od gvožđa, koji se nalazi između onog što osećamo i onoga što možemo.“ Sve njegove velike reči, oduševljenja, sanjarenja, zanesenost, strast, urušila je neshvaćenost i neprepoznavanje moći njegovih ruku i viziranja duše, koja je imala potrebu da se hrani novim užicima i bude prepoznata. Pred neshvaćenošću i neuspehom, on je pokleknuo i pretvorio se u biće usamljenosti i mučnine. Upoređujući život sa tamnicom, izvršava samoubistvo revolverom u 37-oj godini života. U ljude je prestao verovati, ali u sunce nije nikada. 

„Ako je čovek zdrav, on mora moći živeti od jednog komada hleba, sve ako i radi celi dan i još mora imati snage da puši i popije koju čašicu, jer je to potrebno. A ipak, mora jasno osećati zvezde i beskonačnost u visini. Tada je život uprkos svemu gotovo čaroban. Ah, ljudi koji ne veruju u ovo sunce pravi su bezbožnici!“

(Citati: Van Gog, „Pisma“ )

 

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Mary JANE

Novi Sad

AkuzatiV - Online magazin

Back to top