Kultura

Inspiracija Miloša Crnjanskog: Memoari Simeona Piščevića

,,Ali čemu sve nije jadni čovek izložen u ovom tamnom svetu i na kakve sve tegobe nije osuđen. I srećni i nesrećni dani njegovi sakriveni su u tami, a nema sudbina krije i čuva od čoveka sve što ga čeka i nikome ne da da unapred dozna šta mu se sprema.''

Simeon nije mogao da poveruje kako se među požutelim stranicama, koje je lagano listao, nalazi sve što je video, doživeo, opisi predela, ljudi, susreta... kroz dugih četrdeset godina. Prva beleška iz daleke 1744., poslednja 1784. Ceo život.

Uzdrhtao je pri podsećanju na vatreno krštenje pod komandom Vuka Isakoviča na francuskom ratištu. Nizali su se beskrajni marševi, prelasci reka, močvare, magle, zemunice, ranjavanja, smrti u nepoznatim predelima, daleko od najrođenijih... Alzas, Bavarska, Turska, Italija... Očevo ranjavanje, smrt majke, supruge, deteta. Ni sad ne ume da opiše bol. Ostaviće svom blagonaklonom čitaocu da je razume. Negde su ih dočekivali raširenih ruku, priređivali im večere, balove u bogatim dvorcima.

Voleo je život, muziku, igru, skupocenu odeću, blistavo oružje. Pojavom je privlačio pažnju mnogih žena. Zabavljao se s njima, a one su ga preoblačile u svoju odeću i uzimale na igrankama i poslednju paru.

Intrige su ga pratile kroz sve godine. Ni sad ne oseća ozlojeđenost zbog izmicanja vojnih činova u vojsci Marije Terezije. Maštao je o dalekim prostranstvima majčice Rusije na koja stiže jašući na belom konju, a stigao je, izlažući se smrtnoj opasnosti, tajno.

Ponovo su ga dočekala ratišta, ali se verovatno, od potomka starih ratnika Piščevića, druga sudbina nije mogla očekivati. Carica Katarina II ga je za zasluge u Rusko-turskom ratu i gušenju pobune zaporoških kozaka imenovala general-majorom i nagradila imanjem na koje se povukao posle raskola među Srbima. U tišini provodi svoje poslednje dane.

Da li se osećao pobeđenim i nadigranim? Borio se za slobodu i sreću, neke bitke je dobio, neke izgubio.

Memoare je namenio običnom čoveku nesrećnom u Rusiji i Austriji, da mu pruži radost i bude od koristi.

Nije znao da će zapisi biti objavljeni zahvaljujući zalaganju njegovog unuka 1884. godine pod naslovom Izveštaj i doživljaji Simeona Stepanova Piščevića general-majora i kavaljera ordena sv. Đorđa. Srpsko izdanje memoara, kao knjige, štampano je tek 1963. godine. Pre toga su poslužili Milošu Crnjanskom kao osnova za pisanje romana Seobe.

 I tako, nijedno sećanje, nijedna beleška nije bila uzaludna.

 

                                    *****

(Biografska beleška, uz tekst: Simeon Piščević se rodio u Šidu, 1731. godine. Sin je kapetana podunavske Landmilicije i komadanta mesta u Šidu. Potiče iz plemićke porodice. Školovanje je započeo u Šidu, a zatim prelazi u školu u Petrovaradinskom Šancu, posle je bio u školi u Beču, Segedinu i konačno u Osijeku. Kada je Austrija povela rat sa Francuskom, otac ga je poveo sa sobom kao dobrovoljca Slavonskopodunavskog puka, gde je bio pukovski končar i zbog znanja nemačkog jezika i lepog rukopisa postao ađutant. Sa 17 godina, dobio je čin poručnika u Sremskom Husarskom puku. Godine 1749. dao mu je ruski general Šević, Srbin iz Vojvodine, čin kapetana, s tim da pređe u Rusiju. Carsku dozvolu za prelaz u Rusiju dobio je tek 1753. godine, što i čini u decembru iste godine. Služio je najpre u dvorskoj službi, a od 1757. godine u okviru takozvane "Crnogorske komisije" sa zadatkom da preko Austrije dovodi u Rusiju izbeglice iz Crne Gore. U martu 1758. godine boravio je po tom poslu u Sremskoj Mitrovici i Petrovaradinu. U Rusiji je unapređen u čin majora. Služio je u bugarskom Husarskom puku u Novoj Sebiji, a 1763. premešten je kao viši major srpskog Husarskog puka u Smolensku. Kao potpukovnik služio je u Harkovskom Kozačkom puku, a 1776. nalazio se u Kijevu u Žickom puku, odakle odlazi u Poljsku u poverljivoj političkoj misiji.U osmogodišnjem rusko-turskom ratu 1767—1775. godine, postao je pukovnik. Zbog hrabrog držanja i izvojevanih pobeda, odlikovan je i unapređen za general-majora, dobivši u vlasništvo nekoliko sela u Ukrajini. Posle je penzionisan i odlazi na svoja imanja u u Ukrajini. U svojim starijim godinama bavio se književnim radom. Napisao je knjigu: "Knjiga o naciji srpskoj". U knjizi je izneo položaj srpskog naroda u Austriji, sa posebnim osvrtom na sve teškoće i patnje koje srpski narod proživljava. Takođe se zadržao na teškom položaju Srba u Ugarskoj, o nezadovoljstvu naroda i seobi Srba u Rusiju. U rukopisu su ostali njegovi memoari, koje je jedan njegov rođak predao ruskom književniku i istoričaru Nil Popovu. On ih je kasnije štampao kao knjigu na ruskom jeziku. Memoari Simeona Piščevića su još pre prevoda na srpski, inspirisali književnika Miloša Crnjanskog za njegov roman "Seobe". Umro je u novembru 1798. godine).

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Irena ŠIMON

Profesorica književnosti, Vrbas

Related items

AkuzatiV - Online magazin

Back to top