FROMM: Sebičnost i/ili ljubav prema sebi

Moderno društvo prožeto je tabuom na sebičnost. Uče nas da je grešno biti sebičan, a moralno voleti druge. Ta je doktrina u flagrantom protivrečju s praksom modernog društva koje se drži stanovišta da je najsnažniji i najlegitimniji poriv u čoveku sebičnost i da pojedinac najviše doprinosi opštem dobru ako sledi taj imperativ. Međutim, i doktrina koja sebičnost proglašava za vrhunsko zlo, a ljubav za druge najvećom vrlinom još uvek je snažna. Sebičnost se ovde upotrebljava gotovo kao sinonim za ljubav prema samom sebi. Alternativa glasi: ili voleti druge druge, što je vrlina ili voleti sebi, što je greh (...)

Read more...

Povratak vaspitanih

„Dajte mi dobro dete, pa ćete videti kakav sam ja otac“; D.Radović

Uđite (tiho, baš na kokošijim prstima) u dečiju sobu i, pazeći da se ne nabodete na vibratore, pivsku srču ili špricačke igle, nadnimite nad usnulu glavicu s pitanjem da li su se i čijom greškom anđelu zapekla krila.

Danas uopšte nije teško (posebno ako nemate neki zdravstveni zglajz) napraviti dete. Potreban je pogodan, strašću nabijen prostor (u rasponu od napuštene ciglane do jahte na sprat), povaljiva partnerka, nešto obostrane želje i podešenih genitalnih nišana, pa već posle par karličnih trzaja možete očekivati da se neki spermatozoid, s borbenim rancem na leđima, iskrca u Uterusomandiji.

Read more...

Kriza morala, kažeš?

Često nam se, u trenucima zgađenosti nad vremenom  i prostorom, otme jadikovka o tome kako vlada kriza morala. Sintagma ,,kriza morala" čini se, na prvi pogled, samorazumljivom. Kriza morala, da, svakako, ona je tu i postoji kao neoborivi dokaz našeg sveopšteg propadanja. Na njen pomen setna misao odluta u neodređene daljine prošlosti, kada nije sve bilo tako poročno kao danas. Iz naslućivanja o povezanosti društvene patologije i ,,kvarenja" morala, rađa se uverenje da bi nam bilo bolje ,,kad bi bilo više morala", kao i imperativ da nam treba ,,više morala". Ipak, sintagma ,,kriza morala" predstavlja, u dobroj meri, stereotip s kojim se barata bez velikog udubljivanja u njegovo značenje i smislenost. Na to je u sferi etike ukazao posebno čuveni zagrebački profesor Milan Kangrga.

Read more...
  • Published in UGAO

Kriza kao (trpno) stanje srpskog društva

Pre 14 godina sam se u svome diplomskom radu bavila, između ostalog, fenomenom i pojmom krize, a u svrhu pojašnjavanja urušavanja  jugoslovenskog društva. Pisala sam tada da se krizna stanja u širem smislu reči vezuju za „momente”,  „periode” ograničenog vremena trajanja, sa tendencijom njegovog daljeg skraćivanja i zapaženim uticajem „opšte volje”. Pisala sam tada da se kriza kao stanje kod nas modifikovala u krizu kao našu dugoročnu stvarnost; da su  njena dejstva, uticaji i posledice u tolikoj meri pogubni da se izlaz iz lavirinta skoro i ne vidi.

Danas, od svih definicija krize koje sam tada navodila, najprimerenijom (obzirom na vremensku distancu i posledice koje su društvene i političke turbulencije proizvele u Srbiji) mi se čini ona Karla V. Dojča, američkog politikologa, koja kaže, parafraziram, da ukoliko se ponašanje (loše po sistem) nekog aktera, unutar sistema, ne promeni u vremenskom tesnacu, kao posledica nastupa veliko oštećenje sistema. To smo i dobili - ozbiljno oštećen politički sistem i njemu primereno, razoreno društvo. Dakle, nerešavanje ozbiljnih političkih i društvenih problema dovelo nas je ovde, danas. Zašto je problem nesagledivo veći i ozbiljniji danas nego li je to bio pre deceniju i više? Uzroka je mnogo, ali bi se uopšteno moglo reći da danas, kao proizvod nerešavanja tih i takvih problema imamo  politički sistem koji se zasniva na političkoj moći i volji nekolicine ljudi, a ne na vladavini zakona. Sa druge strane, imamo izmučeno, iscrpljeno društvo 20-godišnjim konstantnim osiromašenjem, ne samo finansijskim, već ako ne i najvažnijim vrednosno-moralnim sunovratom, čije ćemo posledice gledati (ali i trpeti) još dugo. Na našem primeru se vidi da uvek može još gore i još dublje.

Read more...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top