Marcel Bertone

Mala moja Helen, kad budeš čitala ovo pismo, tvoj će mladi mozak sigurno već počinjati da razumijeva život. Žalit ćeš, što uza se nemaš oca, koji bi tebe i tvoju majčicu učinio sretnom. Moja Helene, treba da saznaš jednog dana, zašto je tvoj otac umro u dvadeset i drugoj godini, zašto se žrtvovao, zašto je izgledalo da te ostavio. Volio sam te najvećom očinskom ljubavlju, što je čovjek može osjećati. Sanjao sam lijepe sne o tvojoj budućnosti: ja ih više ne mogu ostvariti, ali imam povjerenja u tvoju majčicu, koja ce me znati zamjeniti. Mala moja Helene, sad su dva sata, a u četiri moram biti pripravan, kad će nas povesti na streljanje. Čuj i poštuj ove moje želje:

Nikad nisam volio odsječne izjave tipa ili-ili, ali sad jednostavno moram biti iskren i prema sebi i prema drugima. Pariz je najljepši grad na svijetu. I nije to zato što ja, ili neko drugi misli da je tako. Jednostavno, postoje gradovi i postoji Pariz i ko ga jednom vidi ne može se vratiti onakav kakav je tamo otišao.

I sad bih trebao opisati na dvije strane u čemu je ta čarolija Pariza, ali sjedim i gledam u ekran ne znajući šta da kažem. A napisati nešto u stilu ”to se ne može opisati riječima”, bez obzira koliko to bilo istina, nikako ne bi imalo smisla, jer čemu onda ovaj tekst? Ivo Andrić je jednom rekao nešto kao, jedina stvar što sam ikada poželio je da mogu opisati sve što vidim i što osjećam. Nema ništa teže od toga, jer riječi su samo ljušture, imaju efekat samo za onog ko zna o čemu se radi. Kako opisati osjećaj zaljubljenosti nekome ko to nikada nije osjetio? Kako da neko ko je odrastao u izobilju shvati trenutak nečijeg životnog sloma? Prevaru voljene osobe ne može ni da pojmi neko ko nije bio prevaren. Opisivanje je kao zagonetka, smiješ da upotrijebiš sve jednu riječ osim one koja je rješenje zagonetke.  Ne smiješ da kažeš nešto kao ”Pariz je čaroban”, moraš dati sve od sebe da natjeraš nekoga da bar na trenutak nasluti tu čar opisujući ritam ulica koje te kao vrtlog uvlače u sebe, boju fasada za koje ti se čini da bi ih mogao gledati do kraja života, puls grada koji se osjeća na svakom mostu, u svakoj uličici, na svakom trgu gdje se mješaju oni koji su imali sreće ili mogućnosti da se tu rode ili žive i oni što ne ispuštaju foto-aparat iz ruku da bi sve to sačuvali od sopstvenog zaborava.