REDAKCIJA

REDAKCIJA

Akuzativ

Duga tradicija otpisa duga

Opći otpis duga, primjerice u Mezopotamiji i Egiptu od 3000. do 1000. p.n.e., opetovano se pojavljuje tijekom prošlosti. Moramo probiti dimnu zavjesu zajmodavaca i ponovno utvrditi povijesnu istinu. U današnje vrijeme, otplata duga postala je tabu-tema. Državni poglavari i predsjednici vlada, centralne banke, MMF i masovni mediji, predstavljaju je kao neizbježnu, neupitnu, i baveznu.

Autor: Éric Toussaint

Hamurabi, kralj Babilona, i otpis duga

Hamurabijev zakonik nalazi se u muzeju Louvre, u Parizu. Izraz “zakonik” (“kodeks”, u eng. originalu – “code”, The Hammurabi Code, op. prev.) je neprimjeren, jer nam je Hamurabi njime zapravo ostavio skup pravila i prosudbi o odnosima javnih vlasti i podanika. Hamurabijeva četrdesetdvogodišnja vladavina kao “kralja” Babilona (smještena u današnjem Iraku), započela je 1792. p.n.e. Većina povijesnih knjiga ne spominje da je, poput drugih vladara grada-države Mezopotamije, Hamurabi proglasio službeni otpis podaničkih dugova prema državi, visokim dužnosnicima i dostojanstvenicima. Vjeruje se da takozvani Hamurabijev zakonik potječe iz 1762. p.n.e. Njegov epilog objavljuje kako “moćni ne smiju ugnjetavati slabe; zakon mora štititi udovice i siročad (...) kako bi se donijela pravda potlačenima”. Pomoću mnogih drevnih dokumenata, dešifriranih s klinastog pisma, povjesničari su bez ikakve sumnje ustanovili da su se tijekom Hamurabijeve vladavine dogodila četiri opća otpisa – 1792., 1780., 1771. i 1762. p.n.e.

U Hamurabijevo vrijeme, ekonomski, politički i društveni život bio je organiziran oko Hrama i Palače. Te dvije usko isprepletene institucije, sa svojim brojnim obrtnicima, radnicima, i naravno, pisarima, činile su aparat Države, ne previše drukčiji od današnjih vlada. Hram i Palača osiguravale su svojim uposlenicima hranu i smještaj: tako da su dobivali porcije dostatne za dva puna obroka dnevno. Seljaštvu se pribavilo zemlju (koju su unajmljivali), alate, tegleće životinje, stoku, i vodu za navodnjavanje, kako bi uzgajali hranu za radnike i dostojanstvenike. Seljaci su tako proizvodili ječam (svoju osnovnu žitaricu), ulje, voće i povrće, dio čega su, nakon žetve, morali platiti Državi u renti. Uz zemlju koju su kultivirali za potrebe Palače i Hrama, seljaci su posjedovali i vlastitu zemlju, dom, stoku, i alate. Kada bi žetva bila slaba, nagomilavali su dugove. Zaduživanju su se također izlagali uzimanjem zajmova, koje bi im privatno odobravali visoko rangirani službenici i dostojanstvenici željni bogatstva i zaposjedanja seljačke imovine u slučaju neplaćanja. Kada seljaci nisu bili u stanju otplatiti svoje dugove, mogli su biti svedeni i na položaj kmeta ili roba; zaduženost je još mogla dovesti i do toga da članovi njihovih obitelji postanu robovi. Kako bi osigurale društveni mir i stabilnost, a osobito kako bi spriječile pogoršavanje životnih uvjeta seljaka, vlasti su periodično otpisivale sve dugove [1] i obnavljale seljačka prava.

Hammurabi - Ilustracija: history.com

Opći otpisi duga u Mezopotamiji preko 1000 godina

Proglašavanja općeg otpisa duga počela su puno prije Hamurabijeve vladavine i nastavila se nakon nje. Postoje dokazi o otpisu duga iz grada Lagaša (država Sumer) koji sežu i do 2400. p.n.e., šest stoljeća prije Hamurabijeve vladavine. Najrecentniji primjer datira iz Nuzija, 1400. p.n.e. Sveukupno gledajući, povjesničari su sa sigurnošću utvrdili kako se tridesetak općih otpisa duga dogodilo u Mezopotamiji od 2400. do 1400. p.n.e. Michael Hudson [2] je u pravu kada tvrdi da je opći otpis duga bila jedna od osnovnih karakteristika društava brončanog doba u Mezopotamiji.

Štoviše, postoje razni mezopotamski izrazi za te otpise, koji su omogućavali da se “krene ispočetka”: amargi u Lagašu (država Sumer), nig-sisa u Uru, andurarum u Ašuru, misharum u Babilonu, shudutu u Nuziju.

Takvi proglasi otpisa duga, bili su prigoda za velika slavlja, najčešće tijekom godišnjih proslava Proljeća. Tradicija uništavanja ploča na kojima su dugovi bili zapisani, uvedena je u vrijeme vladavine dinastije Hamurabijeve obitelji – javne vlasti vodile su preciznu evidenciju dugova na pločama koje su se čuvale u Hramu. Kada je 1749. p.n.e., nakon četrdesetdvogodišnje vladavine, Hamurabi umro, njegov je nasljednik Samsuiluna otpisao sva dugovanja prema Državi, naredivši uništavanje svih ploča, osim onih koje su se odnosile na trgovačke dugove.

Opći otpis duga kojega je proglasio Amisadukva (Ammisaduqa), posljednji vladar Hamurabijeve dinastije koji je na prijestolje stigao 1646. p.n.e., bio je iznimno detaljan, u jasnoj namjeri sprečavanja zajmodavaca da se okoriste rupama u zakonu. Dekret o otpisu određivao je da službeni zajmodavci i poreznici moraju kompenzirati seljake koje su izvlastili i povratiti im imovinu, pod prijetnjom smrću. U slučajevima kada bi zajmodavac oduzeo predmet u nečijem vlasništvu koristeći pritisak, ukoliko ga ne bi vratio i/ili nadoknadio njegovu punu vrijednost, bio bi usmrćen.

Nakon donošenja ovoga dekreta, osnovana su povjerenstva kako bi izvršila reviziju svih ugovora o nekretninama i poništila one koji su bili obuhvaćeni uvjetima proglasa o otpisu duga, s namjerom povratka u prethodno stanje, statu quo ante. Donošenje ovoga dekreta omogućeno je time što su opljačkani seljaci uglavnom još uvijek radili na istoj zemlji, iako je ona bila u vlasništvu zajmodavca. Na taj način, ukidanjem ugovorâ i primoravanjem zajmodavaca da nadoknade štetu svojim žrtvama, javne vlasti su obnovile seljačka prava. Nešto više od dva stoljeća kasnije, situacija će se promijeniti nagore.

Granice otpisa duga

Tijekom brončanog doba, u Mezopotamiji su, za razliku od drugih tipova robova, poput onih zarobljenih u ratu, dužnički robovi puštani na slobodu. Unatoč tomu, ne bismo smjeli gledati na ovakav otpis duga kao da se radi o obliku društvene emancipacije. Bio je to tek način obnavljanja prethodnog društvenog poretka, koji je bio prepun različitih oblika ugnjetavanja. Bez želje da uljepšavamo ustroj ovih društava otprije 3000 do 4000 godina, treba ipak primijetiti da su njihovi vladari težili održavanju društvene kohezije, sprečavajući ustrojstvo velikih privatnih područja, i poduzeli mjere kako bi se pobrinuli da seljaci uživaju izravan pristup zemlji. Ograničili su porast nejednakosti, istovremeno nadgledajući razvoj i održavanje sustavâ za navodnjavanje. Michael Hudson još inzistira i na tome da je svaka odluka o objavi rata usvojena na općem zboru podanika – “kralj” nije imao moć samostalnog donošenja takvih odluka.

Čini se kako Mezopotamci iz brončanog doba nisu vjerovali u božje stvaranje kao objašnjenje života na Zemlji. Vladar je, suočen s kaosom, preuredio svijet kako bi uspostavio prirodan red i pravdu.

U periodu nakon 1400. p.n.e. nije pronađeno daljnjih ukaza o otpisu duga; nejednakost se pojačala i porasla. Zemlju su preuzeli veliki privatni zemljoposjednici, a dužničko ropstvo postalo je običajeno. Velik dio stanovništva selio se sjeverozapadno, prema Kanaanu, uz upade u Egipat, što je ljutilo faraone. Stoljeća koja će uslijediti poznata su povjesničarima koji se bave Mezopotamijom kao “mračna vremena”, zbog oskudice pisanih zapisa iz toga vremena. Međutim, postoje dokazi o nasilnim društvenim borbama između zajmodavaca i dužnikâ.

Egipat: Kamen iz Rosette potvrđuje tradiciju otpisa duga

Kamen iz Rosette, kojega je odnijela Napoleonova vojska 1799. tijekom njegova ratnog pohoda u Egiptu, dešifrirao je 1822. JeanFrançois Champollion. Danas se nalazi u Britanskom muzeju u Londonu. Njegovo prevođenje omogućeno je time što Kamen donosi isti tekst na tri jezika: drevnom egipatskom, demotskom egipatskom, i grčkom iz doba Aleksandra Velikog.

Tekst Kamena iz Rosette potvrđuje kako je tradicija otpisa duga zadržana kod egipatskih faraona od 8. st. p.n.e., prije nego li je Aleksandar Veliki pokorio zemlju u 4. st. p.n.e., a prenosi kako je faraon Ptolemej V. 196. p.n.e. otpisao sve dugove egipatskog naroda, i šire, prema Prijestolju.

Kamen iz Rosete; Foto: mirror.co.uk

Unatoč velikim razlikama između društava faraonskog Egipta i Mezopotamije brončanog doba, postoje dokazi kako su oba održavala tradiciju proglašenja amnestije prije općeg otpisa duga. Ramzes IV. (1153.-1146. p.n.e.) objavio je da se oni koji su pobjegli iz zemlje mogu vratiti, a one već zatvorene treba pustiti na slobodu. Njegov otac, Ramzes III. (1184.-1153. p.n.e.) postupio je na isti način. Valja primijetiti kako se ne čini da je u drugom tisućljeću prije nove ere u Egiptu bilo dužničkog ropstva: svi robovi bili su ratni plijen. Proklamacije Ramzesa III. i Ramzesa IV. odnosile su se na poništenje zaostataka na poreze dugovane faraonu, oslobađanje političkih zatvorenika i mogućnost povratka izgnanika svojim kućama.

Tek u 8. st. p.n.e. u Egiptu susrećemo proglase otpisa duga i oslobađanja dužničkih robova. Takav proglas donio je faraon Bocchoris (717.-711. p.n.e.).

Jedan od osnovnih faraonovih motiva za otpis duga bila je težnja da ima na raspolaganju seljaštvo koje može proizvesti dovoljno hrane, i dići se na oružje u vojnim pohodima. Zbog navedenih dvaju razloga, bilo je važno onemogućiti izvlaštenje seljaka od strane zajmodavaca. U susjednoj Asiriji, carevi su u prvom tisućljeću prije nove ere također usvojili tradiciju otpisa duga, kao i vladari Jeruzalema u 5. st. p.n.e.: 432. p.n.e. Nehemija je, nesumnjivo pod utjecajem stare mezopotamske tradicije, proglasio otpis duga svim Židovima koji su dugovali novac svojim bogatim unarodnjacima.

Ovo se događalo u isto vrijeme kada je nastajala Tora. Tradicija općeg otpisa duga integralni je dio židovske religije i ranih kršćanskih tekstova, preko Levitskog zakonika, koji proglašava obvezu otpisa duga svakih sedam godina i svakog jubileja, tj., svakih pedeset godina.

Zaključak

U današnje vrijeme, otplata duga postala je tabu-tema. Državni poglavari i predsjednici vlada, centralne banke, MMF i masovni mediji, predstavljaju je kao neizbježnu, neupitnu, i obaveznu. Građani se moraju pomiriti s vraćanjem duga. Jedina diskusija koju je moguće voditi, fokusira se oko pitanja raspodjele tereta žrtve koju je potrebno učiniti u svrhu oslobođenja dovoljno proračunskih sredstava za zadovoljenje obveza zadužene zemlje. Vlade koje su se zaduživale izabrane su demokratski, tako glasi argumentacija – prema tome, njihova su djela legitimna. Dug se mora vratiti.

Moramo probiti dimnu zavjesu zajmodavaca i ponovno utvrditi povijesnu istinu. Opći otpisi duga opetovano su proglašavani tijekom prošlosti. Ovi otpisi odgovaraju različitim kontekstima. U navedenim slučajevima, do proglašenja općeg otpisa duga dolazilo bi na inicijativu vladarâ, zaduženih za održavanje društvenoga mira. U nekim slučajevima, otpisi su bili rezultat eskalacije društvenih borbi uslijed ekonomskih kriza i porasta nejednakosti. Tako je bilo u slučaju Stare Grčke i Rima.

Možemo zamisliti i drukčije scenarije, poput otpisa duga kojega proglašavaju zadužene zemlje, odlučne u poduzimanju unilateralnog suverenog čina, kao i otpis duga kojega pobjednička zemlja priznaje poraženoj i/ili njezinim saveznicama. Oko jedne stvari nema dvojbe: povijesno gledajući, dug je uvijek igrao važnu ulogu u društvenim i političkim previranjima.

Éric Toussaint
povjesničar i politolog s doktoratom sveučilišta Paris VIII i Liège,
glasnogovornik CADTM (Odbor za ukidanje duga zemalja Trećeg svjeta)
S engleskog preveo Martin Beroš

Časopis Zarez, broj 343; Zagreb
Akuzativ, 02.02.2016.

 

Ljubav i revolucija: Intervju sa Srećkom Horvatom

Creston Davis, Director Globalnog centra za napredne studije intervjuirao je hrvatskog filozofa Srećka Horvata. Tema razgovora je njegova najnovija knjiga Radicality of Love (Polity Press, 2015) koja govori o ljubavi.

32-godišnji hrvatski filozof i aktivist Srećko Horvat na glasu je kao „jedan od najuzbudljivijih glasova njegove generacije“ (njemački časopis Der Freitag). Prošle godine objavio je politički traktat, u koautorstvu sa Slavojem Žižekom, „Što Europa želi?“ koja je prevedena na desetak jezika. Njegova  knjiga „Radikalnost ljubavi“ upravo je izašla kod britanskog izdavača Polity Press, a knjiga uskoro izlazi u prijevodu i u Njemačkoj, Italiji, Južnoj Koreji, te drugim zemljama, kao i Hrvatskoj (Fraktura) i Srbiji (Laguna). Srećka je intervjuirao kolega filozof Creston Davis, osnivač i direktor Globalnog centra za napredne studije (GCAS).
S engleskog prevela Jelena Čevra.

Mirko Kovač: NA LUDILO TREBA MOTRITI STALNO

“Jahani narod“, kako bi rekao Domanović, sanja o vođi koji će ga izbaviti nevolja, a kad se taj vrag pojavi i unese neke strasti u svoj nastup, niko se ne pita odakle stiže, iz kakvog političkog okrilja, s kakvim traumama i kojim potrebama da zavodi druge i vlada ljudima. U literaturi je moguće da vođa stigne iz ludnice, a u literaturi nema ničega što pre toga nije bilo u životu.

Srđan Milošević: ISTORIJA PRED SUDOM

U ukupnom društvenom kontekstu, u kojem se parodira vladavina prava i u kojem se proklamovane vrednosti liberalnog društva u stvarnosti samo selektivno primenjuju, jedini stabilni činilac društvene kohezije ostaje ideologija, pa otuda i takav zamah rehabilitacija kao onog oblika pravne prakse koji “ništa ne košta, a puno vredi” za održavanje ideološkog naboja u društvu.

Žan Bodrijar: DUH TERORIZMA

Terorom na teror – nema nikakve ideologije iza toga. Već smo daleko s one strane ideologije i političkog. Energija koja napaja teror, ni o kakvoj ideologiji, ni o kakvim pobudama, čak ni islamskim, ne polaže računa. To više ne teži da promeni svet, to teži da ga (kao jeresi svojevremeno) radikalizuje žrtvovanjem, dok sistem teži da ga realizuje silom.

Borislav Pekić: ISPOVEST KAO METOD

Piscima ispovesti, dnevnika, memoara i autobiografija

Čovek pokolje porodicu, njih sedmoro na broju. Zatim o tome napiše knjigu. Porodicu zakopamo, knjigu čitamo. Ako je, zahvaljujući nepismenosti ili neshvatanju vremena, ipak ne napiše, naći će se već neki novinar ili književnik. Pri tome nas iskreno zaprepašćuje izvesna neblagodarnost unesrećenih prema onome što ih je u crno zavio. Ta, zar senka njegove slave ne pada pomalo i na njih?

Zygmunt Bauman: SLOBODA JE PARADOKS

Sloboda je ograničena – to je nauk koji saznaje beba koja puže. Ali znanje da je sloboda puna zamki stičemo tek onda kad se učimo živjeti. 

Sloboda je paradoks. Ako trebam biti potpuno slobodan – što znači da mogu realizirati svoje namjere – drugi ljudi to moraju prihvatiti, čak i ako se te moje namjere ne slažu s njihovim željama. Dakle sloboda realizacije mojih želja uvijek se reflektira na situaciju drugih ljudi. A to se onda reflektira na mene, na moju moralnu savjest. Imam skrupule ako činim nešto protiv drugih, pokušavam to umanjiti opravdanjima, objašnjenjima da sam morao. Da nije bilo drugog načina ni alternative. Ponekad čak sebi pokušavam objasniti da sam učinio za drugog čovjeka sve, a on za mene ništa. Kao da je uzajamnost objašnjenje za moj nedostatak moralnih obaveza!

Moralnost ne iziskuje uzajamnosti. Moja moralna obaveza je uvijek korak ispred tvoje obaveze. Takva izbjegavanja, objašnjavanja vlastitoj savjesti uostalom nisu efikasna, jer je savjest surova i teško ih prihvaća.

S jedne strane, drugi čovjek je prepreka za slobodu. Ali s druge – kako je ponavljao s upornošću manijaka svećenik Józef Tischner – postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog čovjeka. I dodavao bi: opijamo se slobodom videći prizor drugog slobodnog čovjeka. Dakle, pretpostavka „moja i tvoja sloboda” je uvjet moje slobode. Sloboda je opća ili je nema.

Dakle, s jedne strane, ako želim živjeti u slobodnom svijetu, moram drugom čovjeku – mužu, prijateljici, kolegi s posla – dozvoliti da bude slobodan. Ali s druge strane, upravo ti ljudi ograničavaju moju slobodu. Kako to pomiriti?

Sloboda je uvijek povezana s nužnošću kompromisa. Apsolutna sloboda, koja istovremeno pomiruje obje strane, nemoguća je. 

Velika tekuća postmodernost, u kojoj živimo – individualizacija, raspad etičkih konteksta, oslabljenje autoriteta, njihov veliki broj i nedostatak jedne duhovne vlasti koja bi poništila druge glasove – to je s jedne strane velika opasnost. Dovoljno je pogledati oko sebe: živimo u korumpiranom svijetu, gdje se ne drži ni riječ, ni obveza.

Ali s druge strane, postmodernost je velika šansa. Jer nekad je našim moralnim životom vladao etički kodeks koji je pretendirao na to da ga se općenito prihvaća. Ali tad se nije radio o moralnosti, nego o konformizmu.

Moralni odgoj prema etičkom kodeksu zasnivao se na činjenju čovjeka poslušnim. A zapravo, moral je stanje kronične nesigurnosti, kako je govorio Emanuel Levinas, moj učitelj. I ja se s tim slažem. Jer moral se ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti za druge ljude. Utoliko sam moralan čovjek ukoliko sam svjestan te odgovornosti, toga da ono što činim utiče na sudbinu drugog. Ostavlja trag.

Levinas odbacuje pojam prebivanja s drugim kao osnovu morala. Ne radi se o tome da se zajednički maršira, nego da se bude zajedno u moralnoj zajednici. Ne o tome da se bude s drugima u grupi, nego da se bude za druge. Dakle, treba staviti sa strane svoje maksimalne želje i odustati od mnogih od njih. To zahtijeva samoposvećenje, odlaganje na policu svog vlastitog interesa. Neobično važna osobina te odgovornosti je bezuvjetnost. Moralnost je zapovijed, ali neizgovorena.

Vidite kakvi su paradoksi slobode. Kaže se da sloboda ide zajedno s rizikom, ali treba imati na umu da ona ide zajedno i sa moralnim rizikom. Ako znam da imam tu obavezu, muči me neprestana nesigurnost. Nesigurnost u sebe, nemirne noći, skupule.

Ometanje života drugima je uobičajena stvar. Ali i ograničavanje ljudske slobode. Pojavljuju se ideje da se zabrani korištenje parfema na ulici, jer postoje ljudi kojima su mirisi neprijatni. I šta s tim učiniti?

Jasno je o čemu se radi u uređenju svijeta otkad je počela epoha zvana modernizmom: da ga se učini gostoprimljivijim za čovjeka. Ugodnijim. Treba dozvoliti ljudima živjeti, ne smije se dozvoliti ljudima da smetaju. Ali te dvije stvari su u konfliktu.

Naučio sam da postoje dva osnovna, neophodna i neizbježna uvjeta dostojanstvenog života koji donosi zadovoljstvo. To su bezbjednost i sloboda. One ne mogu živjeti jedna bez druge. Bezbjednost bez slobode je ropstvo, a sloboda bez bezbjednosti je anarhija. One jedna drugu trebaju, ali istovremeno – kako to ponekad biva u braku – ne mogu naći zajednički jezik. Odnos među njima je igra nultog zbira – više bezbjednosti možete dobiti samo za cijenu davanja djelića svoje slobode. I više slobode ćete dobiti samo za cijenu gubitka bezbjednosti, povećanja nesigurnosti.

Emile Durkheim je pisao: kakva je sreća da imamo društvo koje nas prisiljava na civilizirano ponašanje, inače bismo živjeli u ropstvu strasti i emocija. Društvo koje nam organizira bezbjedan život, oslobađa od emocija. Moguće je i tako. Samo što su se nakon nekoliko desetina godina ljudi smatrali nesretnima, jer su položili na oltaru bezbjednosti veći dio svoje slobode.

Sjećate li se što je Sigmund Freud rekao 1929. u knjizi „Das Unbehagen in der Kultur” („Nelagodnost u kulturi”)? Da je civilizirani život trgovinska razmjena – dajemo dio jedne vrijednosti u zamjenu za dio druge vrijednosti. A kad je Freud to govorio, stvarnost je bila čvrsta, solidna. Freudova dijagnoza je glasila: svi psihički problemi čovjeka potiču odatle što smo dali ogromni dio slobode za bezbjednost – bezbjednost od sudbine, bolesti, bandita. Siguran sam, kad bi vam Freud danas davao intervju, obrnuo bi dijagnozu. Rekao bi da patnje suvremenog čovjeka potiču od toga da je postigao ogromnu, bez presedana ličnu slobodu u zamjenu za davanje ogromnog dijela bezbjednosti. I ne radi se o bezbjednosti od terorista. Radi se o bezbjednosti u smislu društvene pozicije, sigurnosti u sebe, vjere u svoje odluke, povjerenja autoritetima. To je sve izgubljeno.

Vidi se da, usprkos tome što se mislilo u vrijeme moje mladosti, historija nije pravolinijski razvoj u pravcu slobode, nego kretanje klatna. Smjer traganja, želja i snova se promijenio – ljudi se boje viška slobode, maštaju o bezbjednosti, povratku zajednici. Zato dodaju sve više prijatelja na Facebooku, praveći se da stvaraju zajednicu.

Historičar Eric Hobsbawm je govorio da se počelo govoriti o identitetu kad se prestalo govoriti o zajednici. Sad smo počeli govoriti o zajednici, jer smo se do grla prejeli identiteta. Već znamo kakvi su identiteti nestabilni. Razni identiteti daju nam osjećaj apsolutnog leta u prostor, možemo između njih birati i probirati. Neki imaju više identiteta istovremeno, u ovisnosti od toga kome šalju SMS-ove. Ali nema se o što osloniti. Gazimo po živom pijesku, mi smo prekarijat… ljuljamo se. Ne znamo koliko će situacija u kojoj smo se našli u svom životu, pozicija koju smo zauzeli, trajati.

Ta nestabilnost je svuda. To što je ljudi vide i uočavaju da se, na primjer, sloboda potire sa stvaranjem zajednice, to je neki preokret.

Nije mi stalo do starih vrijednosti, znam previše dobro koliko su koštale onaj stari svijet. Moja želja je osvještavanje ljudima kakvu cijenu su platili za promjenu svoje situacije. Ako uporedite život online s onim offline, ovaj prvi je značajno lakši od drugog. Da bi se ostvario kontakt s drugim čovjekom offline, treba veliki napor, pokušaji, samoposvećenje, odustajanje od svojih interesa. I jednako teško je prekinuti: treba izmišljati opravdanja, objašnjavati, nekad lagati. I nikad se ne zna hoće li se to poznanstvo vraćati.

Online je to sve strašno lako. Jednako se lako priključiti na network, kao i isključiti. Niko neće ni primijetiti da sam prestao odgovarati na SMSove i kačiti postove. Jedan od hiljadu friendova na networku nije onaj jedan od rijetkih prijatelja koje je čovjek stekao u svom životu. Poljaci kažu da se pravog prijatelja poznaje u bijedi. Ja ne bih garantirao za te friendove na Facebooku, ako se nešto desi, da će pomoći. Čak mislim da će biti prvi koji će pobjeći.

Živimo u vremenu interregnum – bezkraljevstva. Nastupa promjena: nešto umire, nešto novo se rađa. Stari načini uspješnog djelovanja više ne rade, a novi – još ne. Kritičari su zatvorili usta, ne zna se šta je umjetnost a šta ne. Jedini pokazatelji stvarnosti su klikovi i broj prodatih primjeraka. Ne govori se o viziji budućnosti, ne znamo ni odakle bježimo ni kuda hrlimo.

Dakle, šta smo izgubili? Intimnost, privatnost, osjećaj trajnosti društvenih veza. Tome dodajmo nesigurnost i imate naš svijet.

Kad sam bio klinac puno sam čitao Sartra. On je govorio da sebi treba stvoriti projekat za život, a projektu dodati grupu recepata. A onda realizirati recept po recept. Recite to današnjim studentima i grohotom će se nasmijati. Projekat za život? Mnogi od njih bi bili sretni da imaju projekat za sljedeću godinu.

Znate li koja je moja jedina sigurnost? Da je nesigurnost jedina sigurnost. Ja u to zaista vjerujem. Kad se gleda ovaj svijet, tako rasipan, razbarušen, egocentričan, tako to izgleda.

Zygmunt Bauman
Izvod iz intervjua objavljenog u Magazyn Świąteczny Gazeta Wyborcza
Preneto sa Tačno.net ; Prijevod: Tanja Miletić Oručević; Obrada: Akuzativ

Zygmunt Bauman je rođen 1925. godine u Poljskoj, od 1971. živi u Engleskoj i predaje na Sveučilištu Leeds. Jedan je od najutjecajnijh sociologa današnjice.

Rastko Močnik: MUK O FAŠIZMU I KRIZA DEMOKRACIJE

Kraj drugog svjetskog rata bio je samo vojna pobjeda. Pobijeđene su bile fašističke države i njihove vojske. Ali nije bio pobijeđen fašizam kao povijesna praksa, politička metoda, ideološka mreža i misaoni obrazac.
Fašizam je preživio i sada se vraća, pa i tamo gdje je bio pobijeđen.

Na početku bi vrijedilo upozoriti na šutnju u koju je prevladavajući govor potopio pitanje fašizma. Oni koji bi se mogli pozivati na antifašističku tradiciju odrekli su je se depresivno masovno, iznenadujuće brzo i krišom. Oni pak koji bi imali sva prava pozivati se na fašističku tradiciju, radije se busaju u prsa antikomunizmom. Kao sramni pojas, pitanje fašizma obavija fraza antikomunizma.

Lewis Mumford: UTOPIJE SU STVARNE

Utopija je dugo vremena bila samo drugo ime za nerealno i nemoguće. Utopiju smo postavili nasuprot svetu. Ali, upravo su naše utopije ono što svet čini podnošljivim: gradovi i domovi o kojima ljudi sanjaju jesu oni u kojima na kraju i žive. Što više utiču na svoje okruženje i oblikuju ga po sopstvenom obrascu, ljudi sve istrajnije žive u utopiji; ali, kada se ukaže jaz između sveta činjenica i utopijske onostranosti, postajemo svesni udela sklonosti ka utopiji u našim životima, a svoje utopije opažamo kao odvojenu stvarnost...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top