Nezavisni mediji - kako to gordo zvuči!

Napisala: Vesna Janković

Ali što zapravo mislimo kad kažemo "nezavisni"? Da smo nezavisni od države, političkih stranaka, kapitala, tržišta... Super! Ali, "nezavisni" za što?
Iznositi podatke o kršenjima ljudskih prava, kritičke komentare o onima na vlasti, informacije s "druge strane" koje pokazuju da nisu svi "neprijatelji" isti, otvarati prostor za sve što je iskošeno, drugačije, izvan dopuštenog obrasca, jest važno. Ma koliko malena bila vaša publika. Svaki objavljeni broj vaših novina, snimljeni video rad ili radio emisija, jest neka vrsta konkretne autonomne zone, koja svijetu poručuje da se može misliti i živjeti drugačije.

Za vrijeme rata, kao urednica ARKzina, sudjelovala sam na mnogim ex-yu konferencijama i skupovima o nezavisnim medijima. I upravo tamo je počelo moje otrežnjavanje od "nezavisnosti". Zrak u dvoranama bio je gust od bijesa prema miloševićima, tuđmanima i svemu groznom što oni rade. Gust od uvjerenja da "mi" znamo istinu. Začinjen pričama kako nam je teško opstati bez vanjske financijske pomoći. Ovo posljednje bilo je prvenstveno namijenjeno obavezno prisutnim predstavnicima stranih fondacija, tako da su se povremeno događala mala nadmetanja u dokazivanju kome je gore, kojeg su novinara ili urednika pretukli, koliko je sudskih tužbi podneseno ili, divote, koga su zabranili! Ne želim zanijekati istinsku hrabrost većine tih ljudi. Ali, ja sam osjećala da jednostavno ne pripadam tamo. Bio je to govor protiv, govor koji je dodatno stvarao bipolarni svijet, stvarnost u kojoj postoje "oni" i "mi". Oni su u većini i imaju moć. Mi smo u manjini, ali znamo pravu istinu. A ono što je nas prisutne primarno povezivalo, bila je činjenica da smo protiv vlastitih vlastodržaca.

Nekako nisam osjećala da znam punu istinu o toj shizofrenoj stvarnosti koju smo tada živjeli. U cijelu tu novinarsku priču sam se uplela nekako više iz želučanog poriva, čudnog spleta okolnosti, želje da se zabilježi sve ono što su prešućivali službeni mediji, te potrebe da se onom drugačijem, ne samo politički, nego i kulturno drugačijem, da prostor za izražavanje. Ali od prvog do zadnjeg dana mog boravka u ARKzinu, sve je bilo eksperimentiranje, istraživanje, pokušavanje, igra. Spajanje nespojivog, cross-over. Ponekad više, ponekad manje uspješan. Idemo dalje. Slijedeći tjedan je novi broj.

Ono što me jest dugo vremena držalo, bila je "alternativa". Alternativni mediji, drugačiji, drugačijost, yes! Cijeli život sam se osjećala drugačijom, i moja prava bitka bila je izboriti pravo na drugačijost. Uvijek su tu negdje manje ili više vidljivi autoriteti, koji propisuju što se smije, kako, kada i s kim. Dakako, drugi dio tog popisa je "crna lista" onoga što nije dopušteno. Više od konkretnih zabrana, bjesnila sam zbog samog principa zabranjivanja, propisivanja, normiranja, trpanja u kalupe.

Međutim, problem s alternativom je u tome što teži zatvoriti se u samu sebe, u svoj topli i poznati krug istomišljenika. Pa se tako alternativni mediji uglavnom obraćaju definiranoj publici, s ciljem njegovanja vlastitog svjetonazora (da ne kažem ideologije), i s malo preispitivanja vlastitih polazišta. Objektivnost je sve manje važna, i tekstovi (prilozi) postaju naglašeno jednostrani. I onda polako vlastite vrijednosti počinju okoštavati i pretvarati se u dogme, a dotični medij postaje autonomna zona sa željeznom zavjesom oko sebe.

Ili, kao što piše Joanne Richardson u tekstu Jezik taktičkih medija:
"Tu je osobito važan nedavni slučaj preobrazbe alternativnih medija u Indymediju, globalnu mrežu nezavisnih medija, u kojoj je posve očigledna razlika između Indymedijinog alternativnog glasa i neprijatelja iz mainstreama. Indymedia kritizira pretenzije masovnih medija da budu istinit, izvoran, demokratski oblik predstavljanja; suprotstavlja se lažnoj medijskoj ljusci protutvrdnjama danima iz obratne perspektive - a ta se obratna perspektiva pritom ne dovodi u pitanje jer se pretpostavlja da je prirodna.
Moji prijatelji Talijani koji rade s Indymedijom pokazali su mi video zapis o protuglobalizacijskim prosvjedima u Pragu i pitali su me što mislim o tome. Odgovorila sam da je to dobra propaganda; kao propaganda, nikad ne propituje vlastitu poziciju. U tom video materijalu vidite puno aktivista koji su doputovali u Prag iz Amerike, Velike Britanije, Nizozemske, Francuske, Španjolske, Italije i tako dalje; povremeno ima i okoštalih lenjinističkih sranja članova komunističkih stranaka. Ono čega, međutim, nema je bilo kakvo promišljanje lokalnog češkog konteksta - mnogi tamošnji stanovnici odbacili su prosvjed kao pokušaj stranaca da uprizore revoluciju, u kojemu su se izbacivale parole jedne ideologije koju sami Česi smatraju već odavna zastarjelom. Sukob tih perspektiva ne vidi se na video materijalu, jer je zamišljen tako da promiče Indymedijinu anarhokomunističku poziciju, uzdignutu na razinu univerzalne istine. U tom smislu, ona je jednako strateška i dogmatska kao i mediji glavne struje; razlikuje se samo sadržaj poruke."

Nova taktika medijske gerile

I onda sam se, negdje '96. ili '97. susrela s pojmom "taktički" mediji. What the fuck is it? Zvučalo je dovoljno subverzivno da me zaintrigira, a i mjesto porijekla - Amsterdam, bilo je vrlo obećavajuće. Manifest taktičkih medija ABC of tactical media, napisala su dvojica "starih" medijskih buntovnika, Geert Lovink i David Garcia, s iskustvom rada na squaterskom radiju, fanzinima, časopisima, koji su se širenjem Interneta, bacili na promišljanje svih mogućnosti koje nudi taj medij svih medija. I pokrenuli međunarodno okupljanje "Next 5 Minutes", koji okuplja medijsku gerilu, teoretičare i praktičare, umjetnike, hackere, performere... prvog, drugog i trećeg svijeta. Na formuliranje ideje taktičkih medija, osim višegodišnjeg iskustva postojanja alternativne scene sa svim njenim medijima, možda je najviše utjecala pojava hackera - s motom "informacija želi biti slobodna", i subverzivnom upotrebom visoke tehnologije. Zapravo se paralelno i u društvenoj i u medijskoj praksi počeo događati proces reclaiminga. Umjesto zatvaranja u osvojene autonomne prostore (fizičke i virtualne), alternativa kreće u napad i pokušava pronaći nove načine za preokretanje odnosa moći. Najčešće navođeni primjeri taktičkih medija su: Adbusters koji piratiziraju reklamne plakate, talijanski hakeri koji plagiraju web stranice, 0100101110101101.org, Ž™arkove web stranice na kojima se izruguju G. W. Bushu i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji te Yes Men koji se lažno predstavljaju kao predstavnici Svjetske trgovinske organizacije i dovode njezina stajališta do apsurda, ne dovodeći ih izravno u pitanje.

Taktički mediji, poput alternativnih i nezavisnih, također polaze od pretpostavke jasno podijeljenog svijeta, u kojem postoje moćnici i potisnuti. Ali, ih karakterizira veća fleksibilnost i mobilnost - kretanje iz jednog medija u drugi, infiltriranje u mainstream medije, kombiniranje medija, stvaranje hibridnih medija, korištenje svakog medijskog prostora koji se pojavi - fanzini, grafiti, ulično kazalište, eksperimentalni film, literatura, proizvodnja kompjuterskih virusa, free software, intervencije flomasterom na uličnim reklamnim plakatima... Cijela ideja je ne dopustiti da te mainstream mediji pretvore u nijemog potrošača. Govori, piši, crtaj, pleši, izrazi se. Jer to će potaknuti druge da učine isto.

Razlog zbog kojeg volim i preferiram "taktičke" medije jest činjenica da ne zastupaju "tvrdu" ideološku poziciju, ostavljajući uvijek otvoren prostor za preispitivanje i samoironiju. U osnovi, radi se opet o oslobodilačkim, liberterskim praksama, i još jednom pokušaju da se stvore mediji koji će odgovoriti na pitanje J. Richardson: "Kako je moguć medij koji izražava solidarnost s poniženim mislima i neshvatljivim željama onih koji kao da su osuđeni na tišinu; medij koji ne zrcali stratešku moć mainstreama i ne propada u propagandu sigurnu u sebe, istovjetnu samoj sebi, a slijepu za vlastitu povijest?"

Vesna Janković
znanstvena asistentica na Katedri za sociologiju, Sveučilište u Zagrebu
'91-96. glavna urednica ARKzina, magazina Antiratne kampanje
Sudjelovala je u pokretanju niza civilnih inicijativa: Svarun (1986), Antiratna kampanja Hrvatske (1991), Centar za žene žrtve rata (1993) i Autonomna tvornica kulture — Attack! (1997)

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top