Kapitalizam - ne tako tihi ubica

Foto: indymedia.org.uk Foto: indymedia.org.uk

Ne, nije reč o Avganistanu, Iraku, Siriji, Libiji… Da bi opstao, kapitalizam masovno seje žrtve na “domaćem” terenu.

Četiri godine od izbijanja globalne ekonomske krize, ideolozi neoliberalizma polako uviđaju da širu javnost ne mogu da ubede u to da slobodno tržište nije laž. Događaji na Wall Streetu, od 2008. do danas, nedvosmisleno pokazuju da je tržište slobodno samo za one koji su dovoljno porasli da moć svojih korporacija pretvore u političku moć. Zato najnovija epizoda odbrane kapitalizma nosi naslov: Zaštita porodičnih vrednosti.

Priča glasi otprilike ovako: slobodno tržište donosi veći broj radnih mesta; veći broj radnih mesta znači više novca; više novca osnažuje porodicu. Dalje, da bi tržište uistinu bilo slobodno, neophodno je smanjiti poreze; privatizovati sve, uključujući gradske parkove, škole i biblioteke; zakonsku reglativu svesti na minimum, a i taj minimum formulisati u konsultacijama s onima koji su se već dokazali kao uspešni igrači; mrežu socijalne podrške građanima konstruisati tako da postane teže dostupna i da ne uljuljka lenjivce…

Slobodno tržište kao infanticid

Potoji li i kakva je veza između slobodnog tržišta i slabog i jakog porodičnog okruženja?

Jedan od načina da se to proveri bilo bi poređenje dečje egzistencije u zemljama koje su entuzijastično prigrlile neoliberalnu doktrinu sa decom iz zemalja koje su u tome bile opreznije. UNICEF-ov izveštaj Report Card 7, iz 2007. godine, dakle iz vremena pre izbijanja svetske ekonomske krize, radi upravo to. (PDF)

Da bi uporedili zdravlje, obrazovanje, emocionalno i materijalno blagostanje dece u ekonomski najrazvijenijim zemljama (u uzorak je ušla 21 zemlja), istraživači su kao indikatore uzeli “sitnice” iz svakodnevnog života: da li deca večeraju s roditeljima, da li imaju s kim da razgovaraju o stvarima koje ih tište, koliko često se povređuju, razboljevaju, odsustvuju iz škole…

Šta kaže izveštaj?

Ako ste dete, najbolje je da živite u Holandiji, Švedskoj, Norveškoj ili Danskoj – zemljama koje praktikuju progresivno oporezivanje (žestoko oporezuju najbogatije), zakonski regulišu tržište, garantuju roditeljsko odsustvo koje u proseku traje više od godinu dana, masivno finansiraju javno školstvo…

Najniže na listi našle su države simboli slobodnog tržišta: Amerika i Britanija. Po pet od ukupno šest dimenzija dečjeg blagostanja, SAD i Britanija našle su se na samom začelju među ekonomski najrazvijenijim zemljama sveta. Amerika je, na primer, ubedljivo na poslednjem mestu po dečjem siromaštvu, kvalitetu porodičnih i vršnjačkih odnosa, verovatnoći da će se dete upustiti u neki oblik rizičnog ponašanja. Po indikatorima, kao što su verovatnoća da dete zapadne u delinkvenciju, iskusi maloletničku trudnoću, preskoči doručak, postane gojazno do rizika od hroničnog dijabetesa, Britanija i Amerika smenjuju se na začelju liste.

Jedan od boldovanih zaključaka istraživača glasi da blagostanje deteta u velikoj meri zavisi od sistema socijalne podrške, dostupne deci i odraslima – dakle, od segmenata na kojima neoliberali hoće da treniraju štednju.

UNICEF je 2010. ponovio istraživanje, čiji su rezultati objavljeni u dokumentu Report Card 10 (PDF). Ovoga puta obuhvaćene su 24 države. Zahvaljujući novoprispeloj Slovačkoj, Amerika je “skočila” na drugu najgoru poziciju po pitanju dečjeg siromaštva. SAD, kao simbol tržišne ekonomije, zauzela je 19. mesto po kvalitetu obrazovanja koje pruža deci, a 22. po nivou i kvalitetu zdravstvene zaštite dece.

Slobodno tržište kao generator nejednakosti

Da li odrasli prolaze bolje u zemljama slobodnog tžišta?

Dvoje britanskih epidemiologa, Ričard Vilkinson (Richard Wilkinson) i Kejt Piket (Kate Pickett), “pročešljali” su izveštaje UN-a, Svetske banke i na stotine naučnih studija koje se odnose na blagostanje odraslih u 23 najbogatije zemlje sveta. Rezultate su objavili u knjizi “Nivo duha” (2009), ali podnaslov govori sve: “Zašto veća jednakost čini društvo jačim“.

Za pokazatelje blagostanja Vilkinson i Piketova uzeli su stopu nasilja, bolesti zavisnosti, mentalne poremećaje, stepen međuljudskog poverenja, društvenu pokretljivost, opšte zdravlje, srednje očekivano trajanje života…ukupno 29 indikatora. Po svim parametrima poredili su zemlje u kojima je jaz između 20 odsto najbogatijih i 20 odsto najsiromašnijih najveći sa zemljama u kojima je stepen nejednakosti najmanji.

Dve zemlje, kolevke neoliberalne ekonomije, Britanija i Amerika, imaju najveći jaz između najbogatijih i najsiromašnijih. Interesantno, društvo im pravi Portugal, prva žrtva svetske ekonomske krize, mada se porast klasnog jaza može dovesti i u vezu s merama štednje na koje su Portugal primorali EU i MMF. U poređenju sa jakim socijalnim državama severa Evrope, Amerika i Britanija imaju 10 puta veću stopu ubistava; ako živite u jednoj od ove dve zemlje, imate tri puta veće šanse da patite od hroničnog mentalnog poremećaja nego prosečan stanovnik Holandije ili Švedske. U državama opsednutim slobodnim tržištem i deregulacijom, stanovništvo ima slabije opšte i mentalno zdravlje, a uprkos činjenici da su tehnološki i naučno u nekim aspektima napredniji od Holandije, građani Britanije i SAD imaju kraći period preživljavanja od trenutka kada im se postavi dijagnoza neke terminalne bolesti.

Slobodno tržište ili kako ubiti srednju klasu

Zabrinjavajući nalaz dvoje epidemiologa ogleda se i u sledećem: slobodno tržište veoma brzo dovodi do produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih, povećava broj onih koji su stalno pod rizikom da skliznu u siromaštvo, smanjuje socijalnu pokretljivost naviše i za samo par decenija srozava parametre koje su pratili u studiji. Amerika je primer par excellence.

Naime, čak i konzervativni Čarls Marej (Charles Murray) u svojoj knjizi “Coming Apart: The State of White America, 1960-2010″, primećuje da je Amerika novajlija među zemljama u kojima je jaz između bogatih i siromašnih ogroman, a socijalna pokretljivost praktično zakočena. Koliko 60ih godina prošlog veka, stvar je izgledala znatno drugačije. Šta se u međuvremenu dogodilo? Dogodio se procvat slobodnog tržišta i ideologija deregulacije.

Ono što se često gubi iz vida je da liberalno tržište i štednja na socijalnoj podršci generišu problematično društvo posredno – negativnim delovanjem na srednju klasu. Ponovo su Britanija i Amerika najbolji pokazatelj.

Jedna od ključnih socijalnih karakteristika srednje klase jeste težnja njenih pripadnika da svojoj deci obezbede obrazovanje. Štednja na obrazovanju, odnosno umanjeno ulaganje u državno školstvo karakteristično za liberalne ekonomije, primorava srednju klasu da obezbedi novac za školovanje svoje dece na boljim, privatnim školama i univerzitetima. Da bi se pokrili troškovi takvog školovanja, nije dovoljno da oba roditelja rade; neophodno je da rade produženo ili da hobi pretvore u dodatni posao. Otuda ne postoji zajednički obrok; otuda mali Englez ili Amerikanac istraživačima UNICEF-a poverava da nema s kim da razgovara kada želi da priča o nekom ličnom problemu… Otuda dve tako bogate zemlje po parametrima humanog razvoja spadaju rame uz rame sa zemljama trećeg sveta.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Sonja PAVLOVIĆ

Psiholog, Beograd

AkuzatiV - Online magazin

Back to top