Intervju: MILČO MANČEVSKI - Lepota se krije u razlikama

Foto: Wikipedia Foto: Wikipedia

Ljudi su svuda isti. Predrasude nas navode da govorimo o razlikama. Ponekad su to naivne predrasude, ponekad su licemerne, a često su one koren rasizma. Naravno, postoje razlike, i lepota se često krije u tim razlikama, u kulturnim specifičnostima nekog prostora. Tužno je što zbog globalizacije te razlike veoma brzo nestaju, ali mislim da je suština ipak ista – tuge i radosti su slične svuda na svetu, i ljubav i nada i zluradost su slične i u Sibiru i u Njujorku i u Maliju. Naravno, različita društva u različitim periodima različito se nose sa impulsima i instinktima pojedinca i to je veoma interesantno, ali ne verujem u urođene razlike.

Za AKUZATIV govori Milčo Mančevski, poznati reditelj poreklom iz Makedonije, autor kultnih filmova "Pre kiše" (dobitnik Zlatnog lava za najbolji film na festivalu u Veneciji), "Prašina", "Senke"...

AKUZATIV: Počnimo uspomenama na zemlju koje više nema. Kada se osvrnete na Jugoslaviju, na život u njoj, kakva su Vaša sećanja, i u negativnom i u pozitivnom smislu?

- Ja sam rastao u zlatno vreme Jugoslavije, ali sam otišao pre tog nekog zenita i pre nego sto je sve otislo bestraga. Školovao sam se na Midwestu, a proveo sam čitav svoj odrasli život u Njujorku.

Bio je to jedan stabilan sistem, možda previše stabilan. Zajednica nija bila niti prevelika niti premala, taman da bi mogla da dobro funkcioniše. Bila je to po mnogo čemu uspešna zemlja. Imao si na koga da se ugledaš, na Ivu Andrića, na Krešimira Ćosića. Na koga da se ugledaju današnja deca?

Iz Jugoslavije sam otišao zato sto je sistem bio korumpiran. Džaba su mi bile sve nagrade, diplome, Vukova nagrada, kad nisam imao veze. Ta vrsta duboke korupcije me je navela da odem iz te Jugoslavije i prvog puta i drugog puta kad su me starije kolege sprečile da snimam. Sve to na kraju na moju sreću, naravno.

Na žalost, vidim da se ta dominacija sitne i krupne korupcije nije uopšte promenila posle raspada Jugoslavije. Čini se da nije uopšte bitno kako se zove ideologija koja je na vlasti, partijska poslušnost i korupcija duha još uvek dominiraju.

AKUZATIV: Šta je to što ste, unutar svoje poetike, naučili/preuzeli (ili vam je bilo korisno) od starih majstora svetskog filma, a šta od vrsnih reditelja iz doba Jugoslavije?

-Imao sam valjda nekih 10 godina kad je na televiziji igrao neki dosadan japanski crno-beli film, a tata mi kaže: “Pogledaj malo ovo, ovo je ozbiljan film”. Vidim krupni plan sekire na ramenu nekog japanskog seljaka koji veselo ide kroz šumu, u pozadini lišće, krupni plan koji traje. I zagledam se u film... I nije loš. Uopšte nije loš. Nisam ga bas shvatio, ali me je dojmio. To je bio Kurosavin “Rašomon”, u vreme kad sam uveliko konzumirao špageti-vesterne, Stanlia i Olija i Džejms Bonda. Kasnije sam strašno voleo “Stanara” Polanskog, njegovo smelo i bezobrazno igranje na ivici, crni apsurdni humor koji obavija tragediju, hipnotički ritam... romantičnu surovost Pekinpa, zatim kamp Fasbindera, poznavanje ljudi kod Miloša Formana, beskompromisno kopanje po duši Bergmanovo, subverzivnost i hrabrost Toda Solondza, “U carstvu čula” Osime, “Dekalog” Kišlovskog. “Dekalog” je Sikstinska kapela filmske umetnosti. U ranim radovima Fasbindera možeš videti autorski rukopis koji je u isto vreme i krut i elegantan, prividnu trapavost rukopisa koji je sušta suprotnost bravuroznosti Fasbindera desetak godina kasnije. Čak i kad gledaš njegove dosadne filmove uvek ti je drago jer si proveo dva sata sa veoma interesantnim sagovornikom.

Od jugoslovenskih autora – Makavejev, Saša Petrović, Živojin Pavlović, “Breza” Ante Babaje, Šijanov “Ko to tamo peva”, Marković, “Miris poljskog cveća” Karanovića… To su lepi filmovi, možeš ih staviti na ekran u svako doba, mogu da krenu od bilo kog mesta, po više puta, ne mora čak ni čitava stvar.

Sve sto vidiš ili osetiš – događaj, san, lično viđenje tuđeg umetničkog dela… – može da inspiriše parče umetnosti, naravno kad prođe kroz tvoj sistem varenja.

AKUZATIV: Ko su glumice/glumci koji su ,,po Vašoj meri” kako u svetskim razmerama, tako i na prostoru ex-Yu?

- Kod glumaca mi je bitan craft, zanat, koji, naravno, nije samo zanat, već je i duša, poznavanje čoveka, ljubav, iskustvo (koje je, opet, ponekad samo intuitivno). Volim glumce kojima veruješ, koje bi pratio bilo gde, verovao bi im da ti kažu bilo šta. Glumu pratim kao muziku, slušam pažljivo da li je nešto falš, da li se vidi da me glumac laže ili (emotivno) veruje u ono što govori, u emociju koju mi pokazuje. Mogu da čujem svaku notu, da čujem falš repliku, falš reč, na kilometar udaljenosti.

Poštujem i radio bih bilo šta sa Tomi Li Džonsom, Robertom Duvalom, Samantom Morton, Šon Penom, Dženifer Lorens… Imao sam sreće da sa nekima od njih spremam projekte, ali se ovi projekti, na žalost, nisu do kraja ostvarili.

Ne poznajem dobro glumce sa prostora ex-Yu, nisam video dovoljno filmova ili predstava.

AKUZATIV: Radite po celom svetu, ipak neka esencija Balkana je prisutna u svim Vašim projektima, bez obzira na meridijane na kojima režirate. Negde ste izjavili da se ,,ne stidite Balkana ali ga i ne vulgarizujete”. Možete li to dodatno prokomentarisati, obzirom da je reč o nekoj vrsti Vašeg konceptualno-programatskog stava?

- Ljudi su svuda isti. Predrasude nas navode da govorimo o razlikama. Ponekad su to naivne predrasude, ponekad su licemerne, a često su one koren rasizma. Naravno, postoje razlike, i lepota se često krije u tim razlikama, u kulturnim specifičnostima nekog prostora. Tužno je što zbog globalizacije te razlike veoma brzo nestaju, ali mislim da je suština ipak ista – tuge i radosti su slične svuda na svetu, i ljubav i nada i zluradost su slične i u Sibiru i u Njujorku i u Maliju. Naravno, različita društva u različitim periodima različito se nose sa impulsima i instinktima pojedinca i to je veoma interesantno, ali ne verujem u urođene razlike.

Balkan je dugo vremena sataniziran, ali čini mi se da je razlog tome potreba Zapada da projektuje svoj id na spoljašnji zid. Nije Balkan izmislio Holocaust.

Neki su ex-Yu autori napravili karijeru na ovoj potrebi Zapada da satanizuje ili egzotizira Balkan, pa onda i neki mlađi autori uče na tim tužnim primerima. Meni je Balkan prostor kao i svaki drugi, kao Indija, kao Arizona, kao Toskana, koji može biti prelep, može biti inspirativan, gde je kultura interesantna. Ja ga dobro poznajem i raduje me kad tu radim umetnost, ali nisam portparol Balkana. Kad sam snimao u Njujorku, Baltimoru, Londonu, Parizu ili Atlanti, moji su filmovi ili spotovi odražavali neki mali ugao realnosti tih mesta, ali, na kraju krajeva, sva se dobra narativna umetnost odnosi na ljude, a ne na mesta.

AKUZATIV: Koliko ste upoznati sa opusom dvojice poznatih režisera sa ovih prostora, Tanovićevim i Kusturičinim, i kakvo je Vaše mišljenje o njihovom radu?

- Ne poznajem dovoljno njihov rad da bih mogao da slobodno komentarišem.

AKUZATIV: Da li ste pristalica ,,gvozdene knjige” snimanja ili volite duh neposrednosti i improvizacije?

- I jedno i drugo. Film je prilično komplikovana igračka ako hoćes da sadrži ideju i da ima dušu (s druge strane, nije tako teško snimiti jednostavnu priču bez neke dubine, posebno ako je na kraju sačeka dobra reklama, plasman i PR). Tu su tehnika, finansije, puno sujeta, termini, vreme i vremenske prilike…Kako bih minimizovao te potencijalne probleme, a i zato što sam uvek bio odličan đak, ja odradim svoj domaći zadatak: precizna knjiga snimanja, česte posete lokacijama (i rad na samoj knjizi snimanja na lokacijama), probe, analiza, redovni sastanci sa šefovima sektora… Tako imaš kostur filma, imaš dobru podlogu da uradiš film, imas zaštitnu mrežu. E, sad, to nije sam film. Onaj stardust koji Diznijeva Zvončica baci na scenu, to nastaje negde drugde, van gvozdene knjige snimanja. Možda nastaje čak i dok marljivo radiš domaći zadatak, dok se bolje upoznaješ sa potrebama scene, sa ljudima o kojoj je ta scena, sa analogijom koju ona budi, sa skrivenim i otkrivenim značenjima scene… ono vreme koje provedeš sa sobom i sa materijalom je dragoceno.

Ja želim i da budem pošten prema budžetu, prema organizaciji, pa završim domaći zadatak, spremim preciznu knjigu snimanja i odradim sve probe s glumcima, sve sastanke sa šefovima sektora. Onda sam spreman za nove ideje. Nove ideje, ili ono što nazivate neposrednost i improvizacija, obično proizilaze iz ovog rada. S tim što ih radije prihvatam ako se pojave dok radimo pripreme: skauting ili za vreme glumačkih proba, a ne na dan snimanja. Poštujem i slažem se kad Bergman kaže da je proba kreacija, a snimanje re-kreacija.

AKUZATIV: Prepoznatljivi ste sa svojim ,,poigravanjem” sa žanrovima (vestern, horor...), što u svakom slučaju donosi razbijanje klišea/ustaljenih formi...

- Umetnost je igra. Naravno, posle igre dolazi puno rada. A igrati se sa strukturom je veoma zabavno. Igranje sa narativom već postaje mainstream. Međutim, igranje sa strukturom i igranje sa emocijom, promena emocija u jednom filmu, to je nešto na šta je veoma malo ljudi spremno. Igranje je nešto najlepše što partneru ili gledaocu možes da ponudiš. Naravno, on/a mora biti spreman da skoči u vodu i da se i on/a igra. Ne vidim razloga da se rade dosadni filmovi. Ne vidim svrhu. Ako ti trebaju pare, postoje bolji načini da se zaradi.

AKUZATIV: Staro je pitanje o društvenoj funkciji i dometima umetnosti. Kako vidite to pitanje, na koje načine ste okusili moć i nemoć umetnosti?

-Ja ne verujem da umetnost treba da podučava. Verujem da ona treba da se bavim suštinom čoveka, suštinom osećanja, i da poruka koju dobra umetnost prenosi ne može da se opiše rečima. Dobra se umetnost bavi prirodom stvari, suštinom, i to su često stvari koje se ne artikulišu rečima. U tome i jeste snaga umetnosti, zato je i volimo, zato nam i treba, zato je primamo kao svog najbližeg. S druge strane, fakt je da svi očekujemo da nas umetnost, posebno narativna (film, roman, drama) nečemu poduči.

Moje filmove često pogrešno shvataju. To mi ne smeta, mada to donosi praktične problem. Bitno mi je da gledalac primi osećanje koje moje delo ima nameru da izazove kod gledaoca.

AKUZATIV: U svetu gde vlada manipulacija i sveopšta komercijalizacija, jasno je koliko je teško očuvati dignitet i kreativnost umetnika. Činite se kao osoba koja istrajava u svojoj umetnosti, bez podleganja tzv. zahtevima tržišta i plitke zabave. Koliko je to naporno i šta vidite kao nužne kompromise?

-Teško i jeste i nije. Jeste zato što moraš da se odrekneš puno stvari, od luksuza i puno para do ugrađene reklame, široke publike i lagodne produkcije. Ali, u isto vreme je i lako – zato što je to jedini način na koji sam ikada želeo da radim. Šta će mi film ako ja potpisujem nečije tuđe ideje ili ako radim kompromise koji kvare i rezultat i integritet. Umetnost je meni religija, i lako je žrtvovati se za dobru umetnost. Raduje me takva žrtva. Zadovoljan sam rezultatima svog rada, a i načinom života, bogami. Ja priznajem samo sud svoje umetnosti, ha-ha.

AKUZATIV: Povodom filma Prašina, pored pozitivnih kritika, došle su i optužbe za rasizam. Kako gledate na to?

- Etikete se lako lepe, ali najlakše je ako najpre pljunete čoveka. Etiketu rasizma je mom filmu zalepio kritičar londonskog Evening Standarda-a koji je sam imao prošlost koja je koketirala sa rasizmom u Severnoj Irskoj. Najlakše je sopstvenu projekciju prebaciti drugom. Pored toga, on je imao i svoj džihad protiv firme koja je producirala “Prašinu”.

Nad filmom “Prašina” je u Veneciji izvršen atentat. Bilo je više razloga za to. Neki su bili sitni i lični, neki si bili politički. Istoričarka Iris Kronauer piše u svojim esejima da su se kritičari u Veneciji dogovarali kako će primiti film još pre nego što su ga i videli. Neki su pogrešno spojili moj komentar objavljen na op-ed strain Gardijana (koji su preneli Zidojče cajtung, belgijski Standard i Pravda) u kome sam rekao da NATO snosi deo odgovornosti za građanski rat u Makedoniji, i da je u pitanju rat za teritoriju i za politički profit.

S druge strane, za vreme snimanja “Prašine”, turski je ambasador u Makedoniji došao na snimanje filma da mi kaže da mu se ne sviđa to što je u filmu otomanska armija brutalna. Ne znam odakle je to saznao, i kako je smatrao da ima prava da se meša. Na stranu fakt što je ta brutalnost istorijska činjenica (kao i brutalnost većine armija na svetu). Interesantnije je što je smatrao za shodno da se meša u kreaciju jednog filma. U stranoj zemlji. Da i ne govorimo o konceptu cenzure.

Što se tiče pitanja (koje je u stvari bilo izjava i stav) novinara Evening Standard-a, ja sam smatrao da ne smem udostojiti takvu očiglednu i malicioznu glupost svojim odgovorom, ne smem mu dati verodostojnost i platformu time sto ću sa njim debatovati, a sve to najviše zato što se iz filma samog vidi da je koncept na kojem se ovaj napad bazira neistinit – “Prašina” je jedan duboko human film, protiv nasilja, protiv opresije, protiv rasizma, protiv seksizma. Ton filma jeste oštar, razigran, bezobrazan, ali ideologija je krajnje humana. Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali nema pravo na svoje fakte. Na žalost, kritičarska falanga u Veneciji i politika te godine nije tako mislila.

AKUZATIV: Moto Vašeg filma ,,Senke" je Štulićev stih ,,A oko nas sve neki gladni ljudi”. Motiv gladi je variran na razne načine u umetnosti, u sferi književnosti pomenimo poznatu knjigu ,,Glad" Knuta Hamsuna. Kako ovaj motiv funkcioniše u Vašoj poetici, u konkretnom filmu?

- U “Senkama” me je interesovala glad kao halapljivost, kao potreba da se sve uvuče u sebe, da se otme, da se drži u kandžama. Lakijeva mama, Dr. Perkova je korumpirana, uspešna i kontrol frik, njegova je žena pohlepna i hladna, a mrtvi imaju više ljudskosti i razumevanja. Ovaj egocentrizam ponekad postavim nasuprot spremnosti na sopstveno žtrvovanje. Taj me motiv više interesuje i bavim se njime i u filmovima “Pred kišu” i “Prašini”.

AKUZATIV: Budući da ste režirali i muzičke spotove, da li možete izdvojiti neke bendove koji su Vam posebno zanimljivi?

- Dva D.J.-ja koji mi se strašno sviđaju su Nicolas Jaar i Dimitri from Paris. Nedavno sam se snabdeo i gomilom albuma bolivudske muzike, i muzike indijske dive Ashe Bhosle, zatim Henry Flynt, Multau Astatke, Mamani Keita, stare stvari Nusret Fateh Ali Khan-a, dZihan & Kamien… Žao mi je što više nema Beastie Boysa i Underworld, a i Kraftwerk je nekako posustao, bar što se novih stvari tiče.

Imao sam prošlog meseca ponudu od Arrested Developmenta da opet sarađujemo na njihovom novom albumu, izlazi pred Novu godinu. Bilo bi interesantno opet raditi sa Speech-om, da vidimo kako su se stvari promenile otkad smo sarađivali, u vreme kad smo obojica bili na samom početku karijere. Kliknulo je ono što je on radio i ono što sam ja radio na spotu za Tenesi u ono vreme.

AKUZATIV: Kako je doslo do saradnje sa Tomom Vejtsom?

- Radio sam film za 20th Century Fox. I scenarista i ja smo smatrali da je Tom kao stvoren za ulogu ludog, uvek izdrogiranog kuvara u kaubojskoj tvrđavi koja je odsečena snegom. Tom je gledao moje filmove, pročitao scenario i odmah prihvatio ulogu. On je izuzetan čovek, konkretan, mekan… Fox nije hteo Toma jer su smatrali da je on previše art-house film. Idiotluk. Nisu imali muda da ga odbiju, ali su mu ponudili strašno mali honorar, uvredljivo. Zvao me da se izvini, kaže: “Ne mogu da decu napustim tri meseca za taj honorar”. Bilo mu je jasno da ga studio ne želi. U istom trenutku kad je on odbio ulogu zbog honorara, Fox je zvao Davida Arquetta, koji uopšte nije odgovarao za tu ulogu, i ponudio mu šest puta veći honorar. Ja sam ga onda snimao sam u širokom planu, pa to je doprinelo lomu do kojeg je došlo.

AKUZATIV: Nedavno ste u Moskvi držali masterclass, kakva su iskustva u radu sa mladima?

- Ja sam dugo predavao na postdiplomskim studijama na njujorškom Univerzitetu, vodio sam katedru režije i volim rad sa mlađim kolegama iz dva razloga: prvo, pomognem im da organizuju svoje ideje, namere i misli, prenesem neka iskustva, pokažem im zanat, kažem im da je za dobru umetnost neophodno imati i srce i zanat. Drugo: čujem i uživam u njihovim idejama, njihovom shvatanju estetike i u njihovom entuzijazmu.

Projekat u Moskvi se razlikovao od onoga što sam radio u Njujorku. Trajao je skoro dva meseca, a organizovala ga je američka ambasada i US Stejt Department. Razlika je u tome što u Moskvi nisam držao predavanja, niti sam analizirao filmove i vežbe koje su radili studenti, već sam ja snimao sa njima, odnosno – ja sam režirao, a student su bili glumci i šefovi sektora: direktori fotografije, scenografi, kostimografi, itd.

Ovo je bilo na VGIK-u, ruskom državnom filmskom univerzitetu. To je najstarija (1919) i najveća filmska škola na svetu (2.000 studenata). Imaju odlična studija za snimanje, post-produkciju, profesionalnu opremu, svoj vozni park, svoj studentski dom… nije filmska škola, već filmski univerzitet, koji država veoma ozbiljno shvata. Tu ima veoma talentovanih studenata, i radi se puno, sistematski, klasično. Odlično.

AKUZATIV: Planovi za naredni period? Šta Vas trenutno okupira u umetničkom smislu?

- Puno fotografišem. Otvorio mi se ventil, što bi rekli u Skoplju. Imam materijala za novu izložbu, ali to moram da organizujem, a selekcija i editing su maltene važniji od samog lovljenja slika. Ima tu odličnih trenutaka, bezobraznih.

Radio bih i nešto što bi bilo naslednik instalacije/performans arta. Pre nekoliko godina sam imao više nastupa, neki su bili post-konceptualistički, neki malo kompleksniji. To mi nedostaje.

Strašno mi fali i pisanje, uvek sebi obećavam da ću više pisati, pa me dani odvedu na praktičnije, nekreativnije stvari.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top