REDAKCIJA

REDAKCIJA

Akuzativ

Ivan Čolović: ZAŠTO SE DIČIMO BALKANOM?

Posle raspada Jugoslavije, jedna od stvari koja je ostala zajednička državama nastalim na njenom tlu bio je prezir prema Balkanu. Taj prezir izražavale su političke elite, koje su svoje programe nacionalne emancipacije, modernizacije i demokratizacije predstavljale kao bekstvo od Balkana. Parola s kojom je Hrvatska demokratska zajednica 1995. izišla na izbore glasila je: «Tuđman a ne Balkan». Tu parolu navodi Dunja Rihtman-Auguštin u izvanrednom eseju pod naslovom «Zašto i otkad se grozimo Balkana?», objavljenom 1997. godine. Kao primer obračuna nove hrvatske vlasti sa Balkanom, ona pominje i promenu naziva najvećeg zagrebačkog bioskopa: «Kino moje mladosti Balkan sada se ponosno zove Europa!»

Pisma strijeljanih

Marcel Bertone

stupio u partizane 1. listopada 1941., strijeljan 17. travnja 1942. godine u 22 godini života.
17. travnja 1942.
(Svojoj kćeri)

Mala moja Helen, kad budeš čitala ovo pismo, tvoj će mladi mozak sigurno već počinjati da razumijeva život. Žalit ćeš, što uza se nemaš oca, koji bi tebe i tvoju majčicu učinio sretnom. Moja Helene, treba da saznaš jednog dana, zašto je tvoj otac umro u dvadeset i drugoj godini, zašto se žrtvovao, zašto je izgledalo da te ostavio. Volio sam te najvećom očinskom ljubavlju, što je čovjek može osjećati. Sanjao sam lijepe sne o tvojoj budućnosti: ja ih više ne mogu ostvariti, ali imam povjerenja u tvoju majčicu, koja ce me znati zamjeniti. Mala moja Helene, sad su dva sata, a u četiri moram biti pripravan, kad će nas povesti na streljanje. Čuj i poštuj ove moje želje:

Boris Buden: GASTARBAJTERI, GLASNICI BUDUĆNOSTI

Zašto gastarbajteri i zašto sada? Zato što nam kritički uvid u taj fenomen omogućava da sasvim drukčije ispripovijedamo noviju povijest i zato što je tema postala neočekivano aktualna u kontekstu današnje krize. 

Započnimo najprije s jednom anomalijom u zapadnom pogledu. U postkomunističkom diskursu, koji čak i kada ga se proizvodi u Istočnoj Europi odražava ništa doli ideologiju zapadnih pobjednika, slučaj jugoslavenskih gastarbajtera intepretira se kao još jedan dokaz za povijesni neuspjeh komunizma, konkretno kao posljedica jedne tipično socijalističke (loše) ekonomije koja nije mogla ispuniti obećanje pune zaposlenosti i osigurati ljudima radna mjesta. Prema tome, gastarbajteri su bili tek jugospecifična podvrsta ne-brojenih žrtava komunizma, takoreći jedno malo poglavlje Crne knjige komunizma. Na taj je način njihova priča naprosto utopljena u historijskom iskustvu komunističkog Istoka, koji je, nota bene, postao jedinstveni kulturno povijesni prostor tek naknadnim supsumiranjem pod pojam totalitarizma. Ta logika, naravno, nije lišena proturječjâ. Da su gastarbajteri i bili tek žrtve komunističkog totalitarizma, onda bi im upravo ta sloboda čije se potiskivanje tako glasno onomad predbacivalo komunizmu (sjetite se samo Berlinskog zida) – naime sloboda kretanja, odnosno otvorene granice tadašnje socijalističke Jugoslavije – bila zla kob.

IZMEĐU DEPRESIJE I EUFORIJE (Ulazak Hrvatske u EU)

Autor: prof.dr Žarko Puhovski

Buljuci bjelosvjetskih političara, diplomata, novinara i špijuna koji su ovih dana preplavili zemlju suglasni su uglavnom samo u jednome: "Hrvatska ulazi u EU bez i tračka euforije" (neki na kraju dodaju upitnik, neki pak uskličnik – poneki čak oba znaka). Ova - nedvojbeno točna - opservacija ima, međutim, paradoksalne (za hrvatsku situaciju nimalo neočekivane) implikacije; predstavlja, naime, istovremeno i dobru i lošu vijest.

Radomir Konstantinović: PALANKA, POZORIŠTE NORMATIVNOSTI

Tiranija palanke je tiranija uvida u sve, ili tiranija ove apsolutne jasnosti i javnosti svega. Palanka je nespojiva sa mrakom i sa njegovom demonologijom. Ako ima u njoj uvek poneki izuzetak, ovaj izuzetak ponaša se gramatički: kao potvrda pravila i u slavu njegovu, a sâm je dostojan samo prezira i podsmeha. Ono po čemu je on izuzetak shvata se kao mana koja je, opet, dostojna smeha duha palanke. Ovaj nagon za ismevanjem svega nerednog, svega što ispada iz uobičajenog, izvanredno je jak u palanačkom duhu, i ide sve do nepriznavanja (porugom) i fizičkih zastranjenosti pojedinaca.

Podsmeh fizičkoj mani ma koje vrste, uvek spremno čeka u palanci, ali i uopšte podsmeh ma kakvoj odlici po kojoj se pojedinac razlikuje od drugih. Nijedna odlika se ne priznaje, ma kako da je izražena: nekim događajem, kroz koji je prošao nesrećni pojedinac, nekom njegovom naročitom sklonošću; jezičko-kumotvoračka mašta palanke tu je nedostižna, a jezički rad čoveka sveta, velikog grada, velikog prometa, izgleda, upoređen sa ovim jezičkim naporom palanačkog duha, upravo ništavan. Ljudima se nadevaju imena upravo po toj njihovoj odlici, time se ta odlika ističe, ali ne zato da bi bila poštovana i uvažena, već zato da bi bila ismejana, i na neki način uvek na oku palanačkog duha, koji sve pamti, ništa ne propušta, ništa ne ostavlja nezabeleženo. Najčešće, ukoliko je reč o sklonostima koje su se izrazile, redovito groteskno, u nekoj situaciji, koja se pamti i sa naročitom strašću prepričava, nadimak je po toj sklonosti. Na taj način, palanka se, ovim nadevanjem, pretvara u jedno veliko pozorište, veoma slično srednjovekovnim katoličkim prikazanjima, misterijama, u kojima se konkretizuju apstraktne osobine (Ljubav, Smrt, Oholost); samo, ovde jedan živ čovek, sa svojom individualnošću, postaje nosilac takve osobine, što znači da on biva ugrađivan, po dobrome redu ovog strašnog neimarstva, u to osobinu, s tim što mu je namenjena uloga da je nosi, i svojom pojavom u svakome trenutku tumači i predstavlja.

  • Published in UGAO

Biljana Srbljanović: O GAVRILU PRINCIPU I MLADOBOSANCIMA

Biljana Srbljanović je proteklih nekoliko meseci pisala dramu o sarajevskom atentatu, tačnije o Gavrilu Principu i Mladobosancima. Drama će biti izvedena u Beču na stogodišnjicu od početka Prvog svetskog rata. 

Poslednjih šest meseci i više, bavila sam se stogodišnjicom Prvog svetskog rata, Gavrilo Princip, Mlada Bosna, da li je to teroristički akt ili nije i uopšte samim fenomenom Mlade Bosne kao skupom angažovanih učenika. To su sve đaci, to su mahom sve maloletnici koji su se osvešćivali već od vrlo ranih razreda gimnazije i koji su imali svoja udruženja pre svega literarna, čitalačka. Gavrilo Princip je bio član tajnog tamburaškog orkestra u kome, by the way, su članovi i muslimani i Hrvati i Srbi i žene i muškarci. Znači, to su neki ljudi koji tada imaju 15, 16, 17 godina, žive u Bosni koja ima sve ukupno šest gimnazija na celu državu. I oni su dovoljno gladni znanja da se dovijaju za knjige, da se nalaze u đačkim menzama, u udruženjima, da se nalaze nedeljom po stanovima tako da napune stan stolicama, da se od vlage kreč odlepljuje sa zidova, gde govore, diskutuju koja vrsta bunta i protesta je potrebna. To su istorijske činjenice i to je jedno ponosno nasleđe koje Jugoslavija ima, insistiram baš na imenu Jugoslavija, a istovremeno sam sad malo pratila baš zbog toga što sam to pisala, pratila sam taj početak čitavog talasa, pošto se, kao što si rekla, završila godina Konstantina i kreće sada godina atentata.

BERNARDO BERTOLUČI - Nerazbuđeni sanjar

Rođen u Pаrmi u obzorje do tаdа nаjvećeg rаtа u istoriji (16.03.1941), sin velikog pesnikа Atilijа, odgojen u trаdiciji kulinаrstvа provincije „Reggio Emilia”, gde dominirаju kobаsice u odnosu nа pаstu, Bernаrdo Bertoluči (Bernardo Bertollucci), bio je predodređen dа nаprаvi nešto veliko nа nаjvećoj pozornici filmа. Otаc je bio i filmski kritičаr, pа je rаno detinjstvo proveo u tаmi bioskopske dvorаne.

Isuviše mlаd zа neoreаlizаm, levičаr po političkom opredeljenju, nаjpre аsistirа Pаzoliniju, а zаtim kаo koscenаristа potpisuje jedаn od nаjznаčаjnijih (аnti)vesternа u istoriji „Bilo jednom na divljem zapadu”(1970). Ipаk, bliži mu je rаdikаlizаm Godаrа, аli njegov zаštitni znаk postаje upotrebа dugog, i pokretimа dizаjnirаnog kаdrа. Kаdа se u finаlnu formulu umešаlа i erotikа, dobitnа formulа je kompletirаnа.

Predrag Matvejević: Ovo bi moglo biti „bosansko proljeće“!

Da sam u Sarajevu, bio bih među demonstrantima, kao iz topa odgovorio je Predrag Matvejević, ugledni bosanskohercegovački i hrvatski pisac, akademik, publicista, jedan od vodećih evropskih intelektualaca. 

Nečiji interesi 

Matvejević je za Dnevni Avaz komentirao višednevno okupljanje građana širom Bosne i Hercegovine koji žele iskazati svoje 18-godišnje nezadovoljstvo, a koje je kulminiralo neusvajanjem zakona o jedinstvenom matičnom broju (JMB).

Dešavanja oko neusvajanja zakona o JMB, demonstracije građana, kao i činjenicu da je na određen način izgubljen jedan mladi život Matvejević naziva novom sramotom i još jednim pokušajem da se preko administracije ostvaruju nečiji interesi. 

MOSTAR SEVDAH REUNION - Priče iz zaboravljenog grada

Kad se počnu tako plesti i redati reference i imena kroz pjesme, prodiše na trenutke unatoč svemu, kroz ruševine, jedna lijepa slika, vječno melankolična i još uvijek privlačna, blaga i emotivna, senzualna i rezignirana jednako: grad s Mostom – koji i jest i nije onaj stari – i njegovi pjesnici, Šantić i Osman Đikić, ton Himze Polovine i nepoznati, bezimeni kompozitori koji su napisali sve ove moćne pjesme što se danas zovu narodnima ili tradicionalnima.

Autor: ĐORĐE MATIĆ

Moralo se prije ili kasnije nešto ovako dogoditi. Budući se muzička baština Balkana, narodna poglavito, prošlih godina toliko i do te mjere arči, iskorištava, troši i okreće na glavu, da to jedva preživljava – netko je po sili stvari jedanput morao da krene u suprotnom pravcu. Pa umjesto da te neprolazne pjesme i silno važan dio kulturnog patrimonija dalje iskorištava i pokrivajući zapravo potpuni nedostatak ideja i zasićenje, da s njima naprotiv pokuša napraviti nešto vrijedno, promišljeno i svježe. Da jednom, namjesto da ih dalje haba, nešto njima više i kaže.

GEBELS JE NIJE VOLEO ("Sudbina" pesme Lili Marlen)

Postoje najmanje dve zablude: “Lili Marlen” nije koračnica i iza nje nije stajala propaganda Trećeg rajha, već su je nemački vojnici sasvim spontano zavoleli.

Autor: Danijel Nišević

“Lili Marlen” nije koračnica nego šlager. Nije ni delo Ministarstva propagande Trećeg rajha, čiji je prvi čovek, moćni Gebels, dobijao napade besa pri pomenu “Lili Marlen”. Jasno, ako se zna da tekst pesme ne poziva u borbu i polaganje života za otadžbinu, naprotiv, on izražava čežnju vojnika za mirom i povratkom kući. Postoji Gebelsovo naređenje o zabrani javnog izvodjenja ove pesme, ali je ogorčenje vojnika na frontovima bilo toliko da je zabranu povukao već posle nedelju dana!

AkuzatiV - Online magazin

Back to top