Srećni i (ne)ostvareni

Nemam ništa protiv lakih autoanaliza sa prijateljima uz kafu, pa sam često žrtva pitanja o ličnoj ostvarenosti. Najčešće ništa ne odgovorim, jer kad god sam pokušala nekome objasniti svoje stavove o ostvarenosti, našla bih se u problemu. Imam među prijateljima i onih koji vole da mi skrenu pažnju na to da se retko smejem, te da sam iz tog razloga, evidentno, nezadovoljna nečim. Jedini prihvatljiv odgovor (koji bi pokrenuo onaj mali zlobni, ali često vrlo slatki thrill) mojim dušebrižnicima, bi bio da ispovedim da nisam sretna u braku i to ne iz nekih objektivnih razloga. Nego, npr. da kazem: „nema više hemije“. Ili da sam „hemiju“ našla na nekom drugom mestu. Tragači za ostvarenošću, „hemijom“ i thrill-om bi tada bili zadovoljeni. I sigurno bi imali šta da mi savetuju, podele neko tuđe iskustvo i obraduju me priručnikom za samopomoć. Ali, razumem to. Život bez „hemije“ i inspiracije je grozan. Ali je takav. Dugotrajni i učestali thrill-ovi mogu se održavati jedino uz malo hemije spolja. 

Javno izjavljujem, ovde pred svima da nisam ostvarena. Da ne bih sada ulazila u dublju analizu svoje životne filozofije i objašnjavanje zašto mislim da je biti neostvaren zapravo dobro i spasonosno, pokušaću pojednostaviti stvari:

Završiš fakultet, koleginica magistrirala. Rodiš dete, komšinica rodila troje, i u trećoj trudnoći odbranila doktorat. Hrabro se razvedeš u potrazi za „hemijom“, i onda shvatiš da ti je najlepše samoj (sa nekom litrenkom uz koju zaboraviš da nemaš pojma koga treba zvati kad se zapuše cevi u kupatilu). Skucaš pare da odeš do Budimpešte, a neko ti već potura pod nos slike iz Nepala. Tragači za ostvarenošću su u večitom rascepu nezadovoljstva zbog brzine vremena i skučenosti prostora. Uvek je neko brži i uvek je neko na korak ispred.

A čak i kada, teškom mukom, uhvatimo korak sa „ostvarenima“, zadovoljstvo traje kratko, jer nadahnuće i „hemija“ stalno migolje iz naših ruku.

Više puta u životu sam se susretala sa onim što bi svako nazvao „ostvarenom ženom“. Završene sve moguće i nemoguće škole. Poznavanje dva i više strana jezika uz dvoje i više sitne dece. Rad za NGO, očuvana linija i uspešan i funkcionalan muškarac. Posle prva dva razgovora sa takvom ženom, svaka druga je upropašćena. Počinje preispitivanje na šta je protraćila život, prebacivanje krivice sa lenjog i neambicioznog muža na urodjenu nesigurnost i naravno roditelje. Ali već kod trećeg razgovora, ako uspete da je opijete onom zavodljivom ženskom intimnošću, i super- žena skida masku ostvarene gospodarice univerzuma i počinje da uzdiše. Rećiće vam da je odavno već „ništa ne motiviše“ i zajedno ćete klimajući glavom dogovoriti jedno žensko pijančenje uz domaće vino. Blagi spoljašnje-hemijski stimulans.

Da me ne bi optužili za totalno mračnjaštvo i pesimizam, ipak ću reći da znam da ima srećnih i zadovoljnih ljudi, a ono što sam naučila da te ljude čini srećnim i zadovoljnim jeste upravo potpuno odsustvo bilo kakve želje za samoostvarivanjem. Srećni ljudi, jednostavno žive. Kako se to postiže? E, to nemam pojma. 

Na jednom minijaturnom ostrvu, na sred totalno nestvarnog Skadarskog jezera, živi moja prijateljica Tanja. Već nekoliko godina više se ne zove Tanja. Još kao studentkinja je, sa još jednom sličnom entuzijastkinjom, odlazila leti da otkopava zapečene od sunca, manastirske zidine iz 14. veka. Saživljavala se sa kamenom čisteći ga od kozje balege svojim tankim devojačkim rukama. Danas se saživljava sa nebesima otkopavajući davno zaboravljene mrtve, i moleći se za njih. Moja prijateljica Tanja je završivši fakultet, napustila posao, odbacila svoje sa ukusom odabrane stajliš krpice i otišla da živi tu negde, između tog kamena i tih nebesa. Tamo je jednako pažljiva prema Albancima u čijem okruženju živi, kao i prema ruskim oligarsima koji svog pravoslavnog boga pokušavaju da potkupe negde daleko od kuće. Prema nacrtima modernih arhitekata ostvarenosti, Tanja je neostvarena. Zato me često, moji prijatelji,  idolopoklonici sreće, sa facom u obliku upitnika pitaju o njoj. Ni ja ne razumem baš sve, niti pretendujem da ću neke stvari ikada razumeti, ali neko osrednje bogato iskustvo me naučilo jednu stvar: najbolje stvari su one koje nam nisu do kraja jasne. 

Zato, kao i na pitanja o sopstvenoj (ne)ostvarenosti, zadovoljstvu i retkom smejanju i na ovo odgovaram nejasnim, ali opšteprihvatljivim odgovorom: Zbog „hemije“!

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Stojana VALAN

Banja Luka

AkuzatiV - Online magazin

Back to top