Amadou & Mariam: World muzika traži svoj svet

Šta znači muzička etiketa "World"? Da li je to "svetska" muzika u smislu tiraža i slušanosti; ili je namenjena nekom posebnom svetu; ili potiče iz nekog jedinstvenog sveta? Zar nije sva muzika iz sveta i za svet?

Reč je o umetnosti koja je ukorenjena u regionima sa dugom i bogatom muzičkom tradicijom, a to su po pravilu ekonomski siromašne oblasti: Kuba, Afrika, Latinska Amerika. Namenjena je jedinstvenom, ujedinjenom svetu, svetu bez podela i granica. Tiraži, ipak, nisu svetski.

Može li muzika da ujedini svet? Amadou i Mariam smatraju da može.

Ko su Amadou & Mariam?
Postojbina ovo dvoje umetnika je Mali, koji je već poznat po legendarnim muzičarima kao što je virtuoz gitare Ali Farka Toure. Mali je čuven i po burnoj istoriji koja je i danas neizvesna. Francuska kolonija od polovine 19. veka, postao je nezavisna država 1960, nakon kratke federacije sa Senegalom. U narednih nekoliko decenija, pretrpeo je strahovite suše, ustanke, državni udar i 23 godine vojne diktature do demokratskih izbora 1992. Brz ekonomski rast praćen je procvatom demokratije i uspostavljanjem relativne društvene stabilnosti. Taj trend je zaustavljen početkom 2012, kada je mir ugrozio vojni puč na severu zemlje, praćen francuskom vojnom intervencijom protiv islamističkih boraca koji su napredovali ka jugu. Mali je danas među 25 najsiromašnijih zemalja, i u velikoj meri zavisi od inostrane pomoći.

Amadou i Mariam su iz situiranih građanskih porodica i, kako sami tvrde, kao deca su bili prezaštićeni. Amadou Bagayoko je želeo da bude advokat a Mariam Doumbia je sanjala da postane babica. Odrasli su u istom kraju glavnog grada Bamako, ali se možda nikad ne bi upoznali da oboje u mladosti nisu izgubili vid. Amadou je imao kataraktu koja je eskalirala u adolescenciji, a Mariam je izgubila vid sa pet godina zbog loše lečenih boginja. Nakon susreta na Institutu za slepu omladinu nisu se rastajali. Zajednička fascinacija tradicionalnom muzikom postala je temelj bračne zajednice. Iako roditelji nisu blagonaklono gledali na planove bračnog para, Amadou i Mariam su već videli sopstvenu samostalnu budućnost u (muzičkom) svetu …

U sledećih pet godina, nastupima u Maliju neumorno šire bazu slušalaca. Nakon turneje po susednoj državi Burkina Faso, njihova muzika uspešno prelazi granice. Bolji studijski i scenski uslovi odvode ih u Obalu Slonovače. Do tada su već imali troje dece. Singlovi snimljeni tokom naredne decenije našli su se i na kompilacijama World muzike evropskih izdavača, što dovodi do nastupa van Afrike. Ovaj buran period obeležen je različitim muzičkim uticajima, i krunisan prvim evropskim albumom "Sou Ni Tilé", koji je objavljen 1997. u Francuskoj. Konačno su na internacionalnoj sceni. Jedan od dobrih duhova World umetnosti, producent, kompozitor i izvođač francusko-španskog porekla Manu Chao, čuo ih je na radiju u kolima 2003. Od tog momenta Manu Chao postaje njihov saradnik, producent i promoter. Album "Dimanche À Bamako", rezultat je ove saradnje.


Pored nezaobilazne muzičke tradicije Malija i severne Afrike, Amadou i Mariam su do snimanja ovog albuma usvojili i osvojili i pop, rok, R&B, disko, rege, ska, bluz, džez, fank, rep, samba, salsa, mambo uticaje. Svaki od ovih muzičkih trendova daje bazičnoj afričkoj aromi negde blagi akcenat, negde dalek nagoveštaj, negde ukras ritmu. Muzički koren Amadou & Mariam i dalje ostaje duboko u afričkom tlu i to je jasno svakom ko ih čuje. Već prvi taktovi donose autentičan osećaj Afrike, koji nije lako opisati. Tu su i nepregledna suncem oprljena zemlja i pretrpane bučne ulice i šarene pijace. Ovde je na delu duboka umetnička magija koja može da dozvoli širok spektar ekserimentisanja upravo zbog dobrog uzemljenja. Ovu lepu ravnotežu lako je mogao da naruši Manu Chao, ali usled obostrane otvorenosti i prijemčivosti, uspeli su čak i da prevaziđu dotadašnja zasebna ostvarenja. Manu je svom ležernom, lepršavom, duhovitom stilu dodao dozu stabilnosti i suštine a Amadou & Mariam stiču novu aktuelnost i svežinu.

Amadou & Mariam imaju blage, prijemčive, tople ljudske glasove, koji na momente zvuče kao da pevaju uspavanku ili kakvu očaravajuću od iskona preuzetu bajalicu. Hipnotična "milina" vokala rastapa se u opojnom ritmu i doziranoj instrumentalnoj raskoši koju čini širok spektar gostujućih instrumenata, od table do balafona. Nenametljiv akcenat svuda ostavlja Amadouova gitara, na kojoj je on majstor posebne vrste. Njegova umešnost je tiha, gipka, prilagodljiva, sposobna i da blago surfuje na rege ritmu, i da solo deonicama unese neophodan polet. Višeglasni napevi na pojedinim pasažima pojačavaju praznični utisak. Atmosfera duboke opijenosti životom i plesom stvara željeni efekat okrepljenja. Manu Chao je, osim svojim glasom koji se začuđujuće dobro uklapa u ovaj milje, oplemenio snimak i tehničkim novotarijama poput miksovanja, semplovanja, efekata... Zajedničkom magijom stvoren je vitalan ali nepretenciozan zvuk.
 
Već naziv albuma najavljuje svetkovinu: "Les dimanches à Bamako c'est les jours de mariage" (Nedelja u Bamakou je dan venčanja). Nepomućen svečan ton zadržan je i u pesmama čiji je tekst društveno kritički nastrojen, a donekle je iznenađujuće što takvih numera zapravo ima najviše. Očigledno, ostvarena je čvrsta veza sa tekućim vremenom i temama. Ovo je evidentno i u tri naslova čija se urgentnost naglašava zvucima sirena (Manu Chao). "La réalité" opisuje svakodnevicu u svetu konkurencije: "Que de hauts, que de bas / C'est la vie dans ce monde / Triste réalité" (Usponi, padovi / To je život na ovom svetu / Tužna realnost), "Taxi Bamako" se na zabavan način suočava sa ubrzanjem modernog života: "Taxi Bamako / Où tu veux , je t'emmène" (Taxi Bamako / Gde god želiš, odvešću te), a "Sénégal Fast Food" dotiče neke aspekte kulturne globalizacije: "Cinéma le Dakar, Bamako, Rio di Janeiro / Où est le problème où est la frontière" (Bioskop Dakar, Bamako, Rio de Žaneiro / Gde je problem ? Gde je granica?).

U pojedinim tekstovima konstatacije su bolno iskrene, kao u "Politic amagni": "Politic needs blood / Politic need cries / Politic needs human beings / Politic need votes / That's why, my friend, it's in evidence / Politic is violence" (Politika zahteva krv / Politika traži plač / Politika zahteva ljude / Politika traži glasove / Zato, prijatelju moj, to dokazuje / Politika je nasilje), ili u "Camions sauvages": "Mort les poulets / Mort les enfants / Mort les éléphants / Mort les giraffe / Panique économique / panique trop de traffic / C'est la panique en Afrique, panique en Amérique / Panique aux fanatiques tac tic tac tic" (Mrtvi pilići / Mrtva deca / Mrtvi slonovi / Mrtve žirafe / Ekonomska panika / Panika previše saobraćaja / Panika u Africi, panika u Americi / Panika fanatika tak tik tak tik).

Sami autori ističu da su oduvek voleli jednostavne emocije i mala zadovoljstva svakodnevnog života. Mariam, koja komponuje melodije noću u tišini i neobično voli jutro, tvrdi da će "Nedelja u Bamakou" čak i za vreme rata za njih predstavljati "dan venčanja". Uvek otvoreni i iskreni, Amadou & Mariam zato nisu ogorčeni već prožeti optimizmom i nesvakidašnje jakom verom u budućnost. Tako zvuči i njihova muzika. U jednom intervjuu iz 2012. Amadou kaže: "Znamo da Afrika trpi ali ne smemo zaboraviti da čak i za vreme rata, ljudi nastavljaju da žive svoje živote, u potrazi za trenucima sreće".
 
"Dimanche à Bamako" je najbolji prijem van Afrike doživeo u Francuskoj gde je osvojio "Les Victoires de la Musique", što je  lokalni ekvivalent Grammy nagrade. Najzastupljeniji jezik na albumu je zaista francuski, posle kog slede Bambara (koji se govori u Maliju) i engleski. Ipak, BBC je "Dimanche" proglasio najboljim World music ostvarenjem 2006, a Observer ga je rangirao kao 39. najbolji album prve dekade 21. veka ! Ostaje žaljenje što odjek nije veći kod mainstream publike, poput američke, gde je ostao zaključan u World music getu, iz kojeg ni Manu Chao nije pronašao izlaz.

Doprinos pionira poput Amadou & Mariam na polju nove/stare muzike pokazuje da različite kulturne tradicije poseduju daleko veće mogućnosti za saradnju no što se smatra. Navodni sukob kultura, izgleda, ne mora da bude smetnja prevazilaženju podela i granica.

World muzika je jedna od retkih dragocenih posledica panične ekonomske globalizacije.

Jovan Pavlović
Akuzativ, 22.10.2015.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Jovan PAVLOVIĆ

Profesor matematike, Kraljevo

AkuzatiV - Online magazin

Back to top